Dočekat ćemo valjda jednom i taj dan da Slovenija neće aktivno raditi protiv neke odluke koja se tiče Hrvatske u Europskoj uniji. To što se takav dan još nije dogodio, i što ni jučer nije bio taj dan, ne znači da se ne trebamo nadati da su čuda moguća i da će se prijateljstvo među ljudima jednog dana (ponovo) odražavati i kroz prijateljstvo među vladama. Europska je komisija, dakle, unatoč dosta glasnom i prilično bespotrebnom protivljenju Slovenije, potvrdila jučer da je Hrvatska ispunila sve tehničke uvjete za priključivanje schengenskoj zoni bez granica. Problem sa slovenskim pokušajima blokade je što se službena Ljubljana samo sramoti kad to čini, a na kraju rijetko kad uspije u tome što čini. Tako da se ne može podičiti ni ciljem ni sredstvom.
“Hrvaška ima zelo prodorno diplomacijo”, izjavljuje za jučerašnje Delo dugogodišnji slovenski šef diplomacije Dimitrij Rupel, pokušavajući valjda detektirati korijene tog najnovijeg slovenskog diplomatskog neuspjeha u odgađanju Komisijine odluke o Hrvatskoj i Schengenu za budući saziv. Ipak, ne bi Rupel bio Rupel da u istom dahu ne izgovara ono što, kako se čini, svaki slovenski političar misli: Slovenija bi ulaskom Hrvatske u Schengen izgubila posljednji adut koji ima za pritisak na Hrvatsku u pogledu implementacije arbitražne presude o granici. Pa će Slovenija, proizlazi, čekati Hrvatsku na toj krivini, kad države članice budu zaista odlučivale o jučerašnjem prijedlogu Komisije.
Odluka o samom puštanju Hrvatske u Schengen, znamo, nije još tako blizu. Ali bilo je važno da Hrvatska preskoči ovu stepenicu tehničke evaluacije spremnosti za Schengen sada, i da je Slovenija u tome ne uspije blokirati.
Jedna od lekcija ove priče je ta da je prošlo vrijeme kad je Ljubljana mogla s pozicije države članice ucjenjivati Zagreb u poziciji države kandidatkinje za EU. To je prošlo svršeno vrijeme jer ne samo da je Hrvatska ravnopravna država članica, nego je sve uspješnija i uvjerljivija država članica. Smo zelo prodorni, kako bi se reklo.
Druga lekcija ove priče tiče se ne toliko nas koliko jednog velikog europskog lidera koji se odaziva na ime Jean-Claude Juncker. Uvriježeno je mišljenje da danas u Europi nema velikih lidera, poput onih starog kova, koji su se proslavili u svojim nacionalnim i u europskoj politici. No, ta konvencionalna mudrost zanemaruje Junckerovu veličinu: čovjek je, kao ministar financija Luksemburga od 1989., jedan od kreatora sporazuma iz Maastrichta, bio je šef međuvladine konferencije koja je vodila ka stvaranju eura, kao premijer svoje zemlje od 1995. do 2013. posredovao je u bezbrojnim europskim raspravama, među ostalim i u velikoj nesuglasici između Kohla i Chiraca u Dublinu u prosincu 1996., a 2015. je spasio Grčku od izbacivanja iz euro zone.
Gledao je Kohla kako plače, učio od Jacquesa Delorsa (najboljeg predsjednika Europske komisije ikad, kako ga naziva i sam Juncker) koji je imao i viziju i duh da inspirira druge. I da, Juncker je podržavao i Ivu Sanadera u onom čuvenom HDZ-ovom predizbornom TV spotu koj se europskim liderima kasnije mogao vratiti kao bumerang, premda je Juncker, kad sam ga o tome pitao ravno u lice u jednom našem intervjuu u travnju 2014., dao savršeno valjan odgovor: ne žalim zbog toga jer sam pomagao Hrvatskoj, rekao je.
Juncker je zaista aktivno pomagao Hrvatskoj na putu prema EU još od poteškoća pri otvaranju naših pristupnih pregovora. I nema se čega sramiti. Osim što je možda, kao uostalom i svi europski prijatelji Hrvatske, osjetio razočarenje zbog sramotne epizode koju je Hrvatska priuštila Europi, epizode u režiji Zorana Milanovića koja se odaziva na ime Lex Perković. Ali to je iza nas, nadamo se ne ponovo ispred nas.
Kad je početkom lipnja dolazio u službeni posjet Hrvatskoj, napisali smo u uvodniku ovih novina da je Juncker u čitavoj svojoj karijeri pokazivao puno razumijevanja za Hrvatsku, ali da “ima još jedna stvar oko koje može pomoći do 1. studenog: zeleno svjetlo Komisije koje kaže da je Hrvatska spremna za Schengen”. To se jučer i ostvarilo.
Ne zato što nas je Juncker pogurao mimo kriterija. Jer, Hrvatska je ispunila sve kriterije za prolazak tehničke evaluacije. Ali Junckerova podrška bila je važna u smislu da nije dopustio da se politički odgađa nešto za što su kriteriji neminovno ispunjeni. Juncker je jednostavno preiskusan i preveliki Europejac da bi bio impresioniran sitnim političkim igrama na periferiji.
To sve stima ali i Hrvatska "ceka" Srbiju na krivini zvanoj "pravosudje". Koliko ce tu Hrvatska lobisticki biti "jaka" ostaje da se vidi. Sloveniju i Slovence osobno cijenim - ekonomski su se uspjeli izdici u odnosu na ostale ex -- supatnike pa i ostatak cijele "istocne i Srednje EU", te ekonomski prestigli cak i Spanjolsku i Protugal. No tesko se politicki rjesavaju "malih balkanskih smicalica". Mislim na uplitanje u arbitrazu. To njihovim politicarima nije na cast.Slovenija i Hrvatska su prijateljske susjedne zemlje i bliski narodi. Nije lijepo da slo politika "koci" Hrvatsku po ikakvom pitanju. ALI mislim da bi i HR politika ipak trebala biti sklonija kompromisu oko Piranskog zaljeva. Koperska luka je i tako vec prestigla Trst i Rijeku zajedno.A za stanje rijecke luke nije bitna ni kriva Ljubljana, vec Zagreb tj. ne izgradnja desetljecima potrebne moderne lucke infrastrukture ( pruga prije svega za Budimpestu ) i sl. Slovenci su oko arbitraze politicki zabrljali ali ne vidim razlog na upornom inzistiranju oko "nove arbitraze" ili sl. Treba se kompromisno dogovoriti i to je to.