Ako su zločin usred Zagreba i raspad burza razlog tome što mediji i političari nisu reagirali na neviđeno uvredljiv intervju Vojislava Stanimirovića u Novom listu, onda još ima nade za ovu zemlju.
Ako se pak politička Hrvatska boji odgovoriti Stanimiroviću ili mu nema što poručiti nakon što joj on baca rukavicu u lice tezom “Ne stidim se što sam bio u vladi krajine”, ako ni potpredsjednik vlade Uzelac ni lider hrvatskih Srba Pupovac nemaju potrebe reagirati, ako se, dakle, slažu s time da se nitko ne treba stidjeti što je bio član vlade neofašističke srpske vlasti, tada jasno znamo s kim imamo posla!
Stanimirović kaže: “Da se ponovno nešto dogodi u Vukovaru, isto bih učinio!”. Dakle, opet bi bio član pročetničke vlasti i gradonačelnik okupiranog Vukovara?! Je li ikad itko Hrvatskoj i njezinim braniteljima ovako izazivački pljunuo u lice? Vojislav Stanimirović je predsjednik SDSS-a, stranke za koju sam ističe da je organizirana pretežno u krajevima koji su “bili zahvaćeni ratom” te ponosno ističe u smislu stranačkog utjecaja na tom području: “Mi smo apsolutni vladari situacije”.
Ako su oni tamo “apsolutni vladari situacije”, znači li to da stoje iza divljačkih pročetničkih incidenata ovoga ljeta, kad je bila spaljena hrvatska zastava, devastiran spomenik u okolici Knina i napadnut policajac? Ako ne znaju ništa o počiniteljima diverzija na području “gdje su apsolutni vladari situacije”, dobar politički običaj nalaže da su kao “apsolutni vladari situacije” valjda prvi trebali prosvjedovati, tražiti uhićenje krivca i podijeliti zabrinutost s poniženim Hrvatima!
Bez ijedne riječi sućuti, bez osjećaja srama što je bio dio vlasti koja je pobila tisuće Hrvata, bez potrebe da se zacrveni nad činjenicom da je bio član vlade četničke srpske vlasti i uz to gradonačelnik okupiranog Vukovara, bez ijedne riječi srama zbog stotina ubijenih ranjenika, Stanimirović hladnokrvnošću od koje se i danas ledi krv u žilama ističe:
“Tek sam 1993. ušao u krajiški parlament, dotad sam radio u zdravstvu, bio sam i direktor bolnice. Da se ponovno nešto dogodi u Vukovaru, isto bih učinio!”. Kakva monstruoznost! Njemu je zapravo isprika to što je “tek” 1993. sjeo u četnički parlament! “Tek” kao Stanimirovićeva inačica za oprostite! Na temelju čega bismo mi trebali misliti da se Pupovac i Uzelac dramatično ne slažu s tom pročetničkom provokacijom? Da Stanimirović još uvijek ratnički razmišlja bez mrvice katarze, svjedoče njegove riječi:
“Da smo bili racionalni kao što nismo, mogli smo u Hrvatskoj ostvariti čak i političku autonomiju. Nismo, zbog toga smo izgubili stanovništvo, to se pokazalo ključnim, nepopravljivim”. Dakle, izgubili smo rat, šteta, da nismo i da nam barem nisu ljudi izbjegli, mi bismo se još borili! Ali, ako je onda bila na vidiku politička autonomija, krenimo prema njoj sada! To je prava poruka! I tu je Stanimirović razdrljio košulju i zapjevao staru pjesmu! Politička autonomija nas zanima!
Dakle, naši stavovi, naša borba, ideje, sve je bilo ispravno, samo da smo bili malo pametniji! Ako za par mjeseci i nakon ovog intervjua Stanimirović ponovno pobijedi u borbi za predsjednika SDSS-a, neće biti dvojbi kakva je to stranka i kakve kadrove okuplja. Zato je jedino utješna činjenica da će urbani Srbi koji su i u ratu mahom ostali kod kuće i danas razaznati koga i kakve likove okuplja SDSS te će svoje glasove dati bilo kome samo ne ovakvom SDSS-u!
Svakoj stranci osim onoj kojoj je predsjednik Stanimirović koji se ne srami što je bio dio Martićeve profašističke vlasti, kojega nije stid da je bio gradonačelnik Vukovara koji su okupirali četnici, što je bio dio vlasti koja je palila, klala i ubijala Hrvate zaustavivši se na brojci od 15 tisuća ubijenih samo zato što je Tuđmanova Hrvatska našla oružja i snage da taj teror zauzda.
