Koliko god može na prvi pogled zvučati apsurdno, svećenici se ne bi smjeli baviti politikom, ali Crkva bi. Točnije, nijedan svećenik ne bi smio podleći napasti i postati političar, jer postaje živi dokaz apsurdnosti vlastita poslanja, koje je do jučer gradio na istini utemeljenoj na evanđeoskim vrijednostima, a sadašnjost i budućnost temelji na praznim obećanjima, floskulama i zamagljivanju, kojima se hrane i od čega žive generacije i generacije političara.
Hrvatska pred sobom ima zoran primjer don I. G. (ime i prezime poznato javnosti), koji je svoj put u Hrvatski sabor popločao zvjezdanim obećanjima o promjeni (do)sadašnjeg mentaliteta i razbijanju partitokratske hobotnice, koja je zarobila ovaj narod, otvarajući nadu zdravoj i izravnoj demokraciji, koja će s političkih prijestolja zbaciti podobne i dovesti sposobne. No, ništa od toga. Ništa, zapravo, ni od čega, jer se njegov glas u hrvatskoj bipolarnoj sabornici nije moglo ni čuti. Sve do jučer, kada se na valu referendumske histerije oglasio (opet populistički i prikupljajući jeftine bodove?) kako bi na referendum trebalo i ugovore Svete Stolice i Republike Hrvatske.
Dakako, o ugovorima Katoličke crkve i vjerskih zajednica može se nadugačko i naširoko raspravljati, mogu se oni i promijeniti ili posve ukinuti, ali su upravo oni vrlo često najomiljenija tema domaćih bukača, koji kad god žele izazvati pažnju i reakcije javnosti otvaraju pitanje konkordata kao najsuspektnije i najlošije u našem društvu, znajući pritom da je – ako su imalo politički i pravno pismeni – riječ o međunarodnim ugovorima u kojima je Vatikan supotpisnik te što to znači za Hrvatsku. S druge strane, Crkva kao institucija ima pravo na političku aktivnost u društvu upozoravajući na propuste i pogreške vlasti kad su u pitanju ljudi i njihova prava, dostojanstvo i njihovi životi.
U pravilu to čini u svojim okvirima, pozivajući i podsjećajući vjernike na fundamentalan nauk, ali i apelirajući na sve ostale ljude, na osjećaj za opće dobro i poštovanje univerzalnih vrijednosti. Kad god je Crkva davala prednost ovom ili onom političaru, ovoj ili onoj stranci, loše je prolazila, jer je svoje povjerenje delegirala nekome tko se kasnije pokazao kao itekako kvarna roba, pa nije samo ugled Crkve kao institucije loše prolazio nego su se u blato bacale i neupitne vrijednosti koje ona zagovara.Želeći se baviti politikom, kako se politika (kao što je to danas) ne bi bavila njome, Crkva je trebala odgojiti generacije političara s prepoznatljivim kršćanskim vrijednostima, koje im ne bi služile samo kao maska za političku mimikriju i glumljeno demokršćanstvo na brzinu sklepanih demokršćana, koji više vjeruju u partijsku stegu nego u deset Božjih zapovijedi.
Takvi demokršćani u kombinaciji s viđenim svećenicima-političarima pogubna su kombinacija za crkveni utjecaj na društvo preko političkih mehanizama. Možda nova generacija, koja je stasala u ovom referendumu o braku, budi nadu da će zaživjeti takva generacija hrvatskih političara koji će živjeti kršćanske vrijednosti i ugrađivati ih u hrvatsku politiku i društvo. Ponajviše u duhu ljubavi i milosrđa, koje su najuzornije karakteristike kršćanstva. Za razliku od populističkih podvala poput one o referendumu o ugovorima Vatikana i Hrvatske. Kojima se može hraniti tek nečiji politički ego. Koji, kada se ujutro probudi, ne zna je li političar ili svećenik. Ili ni jedno ni drugo.
Na svu sreću svećenik više nije,a političarska karijera je mu sa ovim mandatom gotova Na početku je bilo interesantno da se neko protivi Biskupima,aposlije je pokazao pravo lice