Europska komisija otvara mogućnost popuštanja u strogosti prema državnim računima. U Europi je otvorena velika polemika oko stroge štednje, koju nameće Njemačka kancelarke Angele Merkel, i zagovornika Keynesove politike razvitka s ulaganjima. Polemike su sada dostigle kulminaciju, jer se, uz ostalo, približavaju izbori u Njemačkoj, pa kancelarka Merkel ne želi iznevjeriti svoje birače.
Donedavni zagovornik strogosti u računima, Finac, europski povjerenik za ekonomske poslove, Olli Rehn, izjavio je sada kako je moguće „usporiti učvršćivanje (konsolidaciju) zahvaljujući provedenim naporima“. Odnosno, dosta je bilo stezanja remena, sada se može malo olabaviti. I predsjednik Europske komisije Jose Manuel Barroso upisao se u stranku za razvitak kazavši kako je politika strogosti dovela do limita preko kojeg više neće moći biti politički i društveno prihvaćena.
Jesu li stvarno prepolovljeni državni dugovi ili se dogodilo nešto drugo? SAD ne samo da nije smanjila državni dug, već je on i porastao, a tako se dogodilo i u Italiji, Portugalu, Grčkoj... Istina, provedene su mjere štednje. U Italiji je smanjen državni deficit na manje od tri posto BND, koliki je i parametar iz Maastrichta, pa bi to značilo da će se u budućnosti početi smanjivati i državni dug koji i dalje iznosi 120 posto. Počela se rezati državna potrošnja, ali to još nije provedeno u onoj mjeri u kojoj bi zagovornici stroge štednje htjeli da bude provedeno. Dakle, u najavama potrebe popuštanja u strogosti postignuti rezultati nisu bili presudni. Nisu ni presudne najave prosvjeda jer se sumnja da bi oni mogli postati nekontrolirani. Možda i zbog toga što ljudi više nemaju ni snage prosvjedovati, toliko su isušeni.
Ne, nisu to razlozi. Jednostavan razlog je: pogriješili smo u računici. Dakako da to političari s Merkel i njezinim financministrom Wolfgangom Schaeubelom na čelu neće priznati, ali je tako. Odnosno, političari nisu ni računali, već su zdravo za gotovo prihvatili teorije ekonomista, koji su pogriješili. Dvoje američkih ekonomista, Ken Rogoff i Carmen Reinhart, koji su postali poznati po svome studiju o krizi 2008., objavili su tekst pod naslovom “Growth in a Time of Debt” (Rast u vrijeme duga) u kojem drže kako države s velikim državnim dugom ne mogu rasti. Analizirali su podatke velikog broja država i utvrdili kako države s dugom većim od 90 posto BND ne mogu proizvesti rast.
Tu njihovu analizu u SAD-u je stalno citirao Paul Ryan kako bi opravdao prijedloge republikanaca o strogosti bilance (austerity). Njemačka i Bruxelles su također citirali ekonomiste Rogoff i Reinhart kada su od europskih mediteranskih zemalja tražile strogost. No, Rogoff i Reinhart su svoju teoriju temeljili na pogrešnom izračunu.
To su sada dokazala trojica ekonomista Michael Ash, Robert Pollin i Thomas Herndon s University of Massachusetts u Amherstu. Naime, kada su statističkim brojkama htjeli dokazati kako zemlje s velikim državnim dugom ne rastu, Rogoff i Reinhart su s tog popisa izostavili zemlje kao što su Australija i Novi Zeland koje imaju visoki državni dug, a ipak ostvaruju znatan rast. Trojica ekonomista sa sveučilišta Massachusetts pridodali su i te zemlje i načinili novi izračun po kojem su države s visokim državnim dugom ostvarile rast od 2,2 posto, a ne pad od 0,1 posto, kako su to izračunali Rogoff i Reinhart.
I, kako su na taj novi izračun odgovorili Rogoff i Reinhart, koji su nadahnuli političare zagovornike strogosti u računima? „Da, pogriješili smo s nekim brojkama. Naša metodologija je nova i treba je usavršiti.“ Dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju Paul Krugman na svome je blogu napisao kako su Rogoff i Reinhart tvrdoglavi i naglasio: „Ako priznaš grešku, ne možeš ići naprijed kao da se ništa nije dogodilo“.
Evo zašto su političari (osim onih na vlasti u Njemačkoj) počeli govoriti da treba popustiti sa strogošću u računima.
