Tko će čuvati čuvare? Ako smo mi čuvari društva, tko će nadgledati nas kao bi svi bili sigurni da nećemo postati opasni? Ovaj citat kombinacija je rimskog pjesnika Juvenala i američkog pisca Dana Browna, i to iz njegove knjige “Digitalna tvrđava” u kojoj je glavni junak upravo NSA, ta prilično nedokučiva agencija koja se u knjizi, napisanoj prije petnaest godina, otela kontroli na isti način kao što danas. I u fikciji i u stvarnosti ta obavještajna agencija, tako tajnovita da su donedavno mnogi mislili da ona ne postoji, svakog mjeseca prisluškuje na stotine milijuna telefonskih poziva, SMS-a, elektronske pošte... Ja, vi, vaš susjed, Angela Merkel, François Hollande, bilo tko iz bilo kakvih, uglavnom nepoznatih razloga. Ako mislite da bi svaka obavještajna služba trebala biti pod kakvom-takvom kontrolom, imate pravo, ali ne i u ovome slučaju. Kada se malo prouči način funkcioniranja NSA-e, ispada da oni jesu pod kontrolom sustava nacionalne sigurnosti čelnih ljudi koji ga osmišljavaju i vode. No isto tako vidljivo je da ta agencija, samo jedna od 16 američkih institucija koje se bave obavještajnim radom, u jednom trenutku postaje potpuno neovisna, bez suvisle kontrole, puštena s lanca...
NSA tvrdi da nije neovisna i da ukupna njezina aktivnost proistječe iz dokumenta koji se zove “Okvirni prioriteti nacionalne obavještajne djelatnosti”. To je zapravo popis koji oblikuju ministar obrane i financija, šef predsjednikova ureda i njegov savjetnik za nacionalnu sigurnost, i to čak dva puta godišnje. Upute su dosta apstraktne i načelne, tako da onima koji moraju raditi po njima daju veliku slobodu da na svoj način interpretiraju želje svojih nalogodavaca iz područja visoke politike, a paralelno pokušavaju u svakom trenutku predvidjeti koje informacija bi njima mogle trebati.
Upravo to nagađanje o mogućim potrebama za informacijama otvaraju Pandorinu kutiju. NSA, a i brojne druge agencije, u jednom trenutku počinju same odlučivati što će raditi, koga će prisluškivati i na koji način, što im omogućuje pravilnik za djelovanje obavještajnih službi u Sjedinjenim Državama. Stoga nije čudno da je potpuno neizvjesno je li netko iz Bijele kuće ili nekog drugog centra moći u Washingtonu ikad NSA-i dao nalog da prisluškuje Merkeličin mobitel i telefone još 34 svjetska državnika.
Čak je puno izvjesnije da je NSA na svoju ruku donijela tu odluku i godinama u potaji odrađivala posao. Pitanja koje ostaje otvoreno jest kome je agencija prosljeđivala rezultate špijuniranja svjetskih državnika. Možda jest nekome i možda su ti podaci na neki zakučast i čudan način utjecali na američku vanjsku politiku. No ostaje otvorena i mogućnost da nepoznat netko u NSA sve to pažljivo čuva i čeka pravi trenutak.
Predsjednik Obama u vrlo je ozbiljnom međunarodnom problemu zato jer je demokratski svijet pretpostavljao da on zna i kontrolira što njegovi obavještajci rade. Ne zna se koja je varijanta gora – da je znao i dopuštao da špijuniraju njegove kolege državnike i te informacije na neki način koristio ili da nije znao, odnosno da nije imao nikakvu kontrolu nad NSA-om koja je postala država u državi, tajna sila koja raspolaže informacijama koje bi mogle biti od presudne važnosti za budućnost međunarodne politike.
U takvoj priči, koje se ne bi postidio ni George Orwell, otac ideje Velikog brata koji sve vidi, Obama više nalikuje malom od kužine, a ne predsjedniku moćne velesile koji u svojim rukama drži sve konce carstva na čijem prijestolju sjedi i pomno nadgleda na što su i kako njegovi obavještajci potrošili gotovo 54 milijarde dolara, koliko je u 2012. težio američki obavještajni proračun.
U ovome trenutku vjerojatno nitko nije sposoban ni procijeniti što je sve radila NSA, ali i ostale vladine obavještajne agencije, i kakvim se informacijama raspolažu. Čini se da te čuvare ipak nitko nije dobro čuvao i da sada više nitko nije siguran u kojoj su mjeri ti čuvari postali opasni.
