Očekujući da će, kako je bio obećao, podnijeti ostavku, ministar je Primorac sročio pravi hvalospjev čestitosti, mudrosti i odlučnosti ravnatelja škole u Jagodnjaku Milovana Ležaje.
No ravanatelj, koji je već četriri mjeseca u središtu pozornosti zbog protjerivanja hrvatskog jezika i nastavnika iz mjesne škole, ministru uzvraća tako što odbija podnijeti ostavku, pa se slučaj ne završava nego postaje još zamršeniji.
Tko je kriv za tu ravnateljevu drskost, zbog koje hrvatska djeca privremeno školu pohađaju u susjednom selu Čemincu i zbog koje gnjev roditelja ne prestaje? Kriva je, naravno, Hrvatska demokratska zajednica koja je već drugi mandat u koaliciji sa SDSS-om, ali u koaliciji koja je napravljena samo radi Europe i radi pokazivanja dobrohotnosti prema srpskim političarima u Hrvatskoj a ne zbog istinske spremnosti SDSS-a i HDZ-a da surađuju na temeljnim načelima hrvatskog društva, spremnosti koja bi mogla biti od koristi i Srbima u Hrvatskoj.
Nepodopštine koje u Jagodnjaku pravi ravnatelj Ležaja iste su destruktivne naravi kao i ne jednom ponovljena tvrdnja Milorada Pupovca da je u Hrvatskoj prekršteno 10.000 srpske djece a da za to nije naveo ni jednoga jedinoga primjera. Kako ne očekivati nove Ležaje i nove incidente kad se lani Pupovac otvoreno izruguje Danu pobjede i domovinske zahvalnosti? Ili kad se od prigode do prigode javnost podsjeća kako je Vojislav Stanimirović u ratu nosio uniformu agresorske vojske?
I slučaj Jagodnjak i držanje SDSS-a koji ne osuđuje ravnatelja Ležaju pokazuju kako je s tom strankom HDZ ušao u neprincipijelnu koaliciju, očito misleći da na međunarodnom planu više dobiva nego što riskira u Hrvatskoj gdje zapravo sam ohrabruje Srbe kao “remetilački faktor”. Ako je Tuđman čeznuo za lojalnim Srbima u Hrvatskoj, danas je stanje obratno: SDSS surađuje sa HDZ-om pod uvjetom da HDZ bude lojalan njegovoj samovolji.
