Antirecesijske ili izvanredne mjere jedan su od najčešćih slogana koji slušamo u posljednje vrijeme. One se očekuju i traže od Vlade kako bismo što bezbolnije prebrodili gospodarsku i financijsku krizu koja nas je pogodila. Ima onih koji kažu da Hrvati ionako neprestano žive u krizi, još iz jugoslavenskog doba, pa bi tom logikom i ovu trebali koliko-toliko lakše preživjeti, jer su valjda na sve te krize već i donekle imuni. Oni drugi pak smatraju kako je ovo trenutak kad bi u Hrvatskoj napokon sve trebalo staviti na pravo mjesto. Jer ovo nije bilo kakva kriza. Riječ je o recesiji kakvu svijet ne pamti od Drugoga svjetskog rata.
Ključnu je riječ izrekla ravnateljica zagrebačkoga Ekonomskog instituta Sandra Švaljek u subotnjem intervjuu Večernjaku. Ona je napomenula kako bi voljela da nas kriza natjera „da razmislimo gdje smo, kako se ponašamo i kakvu politiku vodimo“ te da se podigne razina svijesti „da bismo krenuli u drugom smjeru“. I, ono najvažnije, njezin je zaključak kako oni koji vode državu i nacionalnu ekonomiju „i dalje previše žive u uvjerenju da će stvari biti dobre i da nema nužne spremnosti za promjenu ponašanja“!
Da, upravo spremnost na promjenu ponašanja ključna je riječ za ovu krizu. No promjena ponašanja nipošto se ne može i ne smije zadržati isključivo na politici i političarima. Na promjenu ponašanja trebali bi biti spremni svi, baš svi! Svi mi trebali bismo izvaditi glave iz pijeska, priznati gdje smo i vidjeti kako dalje. Hoćemo li živjeti u uvjerenju i nadi da će nas (opet) spasiti netko izvana: EU, SAD, možda sad i NATO, pa MMF, pa i dalje tražiti negdje vani slamku spasa kad nam voda dođe do grla? Dokad ćemo sve više grcati u kreditima koji se sad u krizi pokazuju kao jedan od najtežih utega svakoj obitelji, kad s kamatama rastu i mjesečne rate? Ili ćemo napokon shvatiti kako je krajnje vrijeme da se svi ljudi u ovoj državi probude?!
Zar nije alarmantan podatak Svjetske banke da uvozimo 40 posto hrane? Ili sad, za Valentinovo, šokantan je podatak da Hrvatska svojom proizvodnjom zadovoljava samo 30 posto tržišta cvijećem, a sve se ostalo uvozi, i to čak iz daleke Južne Amerike! I sve to kraj kolone nezaposlenih u nas i hektara neobrađenih poljoprivrednih površina. Dobar primjer kako potaknuti domaću proizvodnju dala je Vlada ovih dana kad je odlučila subvencionirati domaće brodare budu li nove brodove gradili u domaćim brodogradilištima. Upravo je ključna uloga države da pomogne domaću proizvodnju. No loše će biti ako je sve to samo radi kupnje predizbornog mira i glasova. Ta se hrvatska navada mora prekinuti! Hrvatskom su društvu potrebni korjeniti zaokreti, koji nemaju i ne smiju imati vijek trajanja samo od izbora do izbora. Ti zaokreti i promjene ne bi smjeli imati ni političku obojenost, a još manje služiti podilaženju narodu. Jer tako se svi zapravo samo zavaravamo i tonemo još dublje.
Promjena ponašanja znači korjenitu promjenu kupovnih i životnih navika. Promjena znači da treba biti odgovoran i za sebe i za društvo u kojemu živimo. Dosta je s dvostrukim moralom u nas. Primjerice, još malo pa će u Hrvatskoj biti više mobitela nego stanovnika. Ali knjige se baš i ne kupuju. Mjesečna naknada za SMS-e dovoljna je za odlazak u kazalište. Ili, mnogi se bune kad se nedjeljom zatvore šoping-centri, ali nema baš neke bune kad se zatvaraju kulturne ustanove ili kad nema novca za snimanje filmova ili za pomoć djeci.
Svi mi očito još moramo učiti na trima područjima: o tržišnoj ekonomiji, životu u demokraciji i kako izbaciti iz sebe komunizam. O tržišnoj ekonomiji nešto već znamo, ali očito se u njoj još ne snalazimo najbolje. I ponajmanje cijenimo svoje. Život u demokraciji ide nam sve bolje jer nema velikih problema oko promjena vlasti, ali je pitanje shvaćamo li što nam sve političari prodaju i podmeću. A komunizam ne treba tražiti u drugima. On je u nama sve dok očekujemo da naše probleme riješi država, a mi samo čekamo, umjesto da promjene krenu od nas. Ništa se u ovoj državi neće promijeniti na bolje budemo li čarobni štapić tražili od politike. Štapića nema, valja se probuditi!
