To sada izgleda kao u nekoj baruštini koju je suša smanjila pa se preostala fauna, zabrinuta za opstanak, počela uzajamno čerupati. Velika je opasnost da se već uhodana pravila života u prirodi i odnosi u hranidbenom lancu posve poremete. Zakon po kojem velika riba jede malu mogao bi u Hrvatskoj biti demantiran.
Manje ribe su zaprijetile velikima, a velike su paralizirane strahom da ne počnu padati redom, sve do najveće, koja im je omogućila da se udobno smjeste, obogate, porade na svom apetitu. No, pritisne ih li se još malo, mogle bi početi govoriti. Nikome nije gušt utopiti se sam. Teško je povjerovati da se pet menadžera u Podravki sjetilo “ukrasti” tvrtku i da nitko iz države kao suvlasnika baš ništa o tome nije znao. Vrh HDZ-a je znao tko će biti portir u Domu zdravlja u Požegi pa kako ne bi o tvrtki iz koje se tako lijepo mogao izvlačiti novac!
Uostalom i jedan od menadžera, koji sada sjedi u pritvoru, često je sjedio na sjednicama Predsjedništva HDZ-a. Potpredsjednik Vlade, čiju glavu sada svi traže, nije sam sebe postavljao na sva mjesta niti je imao autonomiju. Kao što je nisu imali ni “barski” policajci ni “barski” državni odvjetnici. Sve se negdje dogovaralo, na večericama, na privatnim druženjima, u stranci... Znalo se što treba staviti u ladicu, a što otvoriti. Kome treba dati do znanja da postoji nešto protiv njega, a koga pustiti da naleti jer ga se tako treba riješiti. Mozgovi operacija ostajali su u sjeni, protiv njih nikada nije bilo nikakvih dokaza, a na kraju bi uvijek nadrljali oni koji nisu bili dovoljno lukavi da shvate da imaju određeni rok trajanja i da će na kraju ostati sami.
Jasno je da nikome ne treba suditi unaprijed i da su svi nevini dok se ne dokaže suprotno, ali u bari već dugo čak ni žabe ni komarci ne vjeruju da stvari idu baš tako. Istina, oni imaju druge probleme – dio ih štrajka glađu da bi iskamčio plaće koje im duguju vlasnici, dio hoda ulicama tražeći podršku od svojih sugrađana da pokušaju spasiti brodogradilište u kojem rade kako ne bi umrli od gladi, a neki se ubijaju jer su uhvaćeni u krađi pola kilograma Vegete jer ih otpuštaju oni koji su “posuđenim” milijunima htjeli preuzeti tvrtku.
Ali, koliko ih god mučila egzistencija, jako dobro znaju da je za vrh države i vladajuće stranke cijelo vrijeme vrijedilo pravilo: nije važno što radiš, važno je da te ne uhvate, a kad te uhvate, onda se snalazi sam. U aferi Maestro jednom je uhićenom jasno rečeno: Šuti i ne uvlači nas pa ćeš izaći. Čovjek je odšutio i izašao. Hoće li se i s Podravkom, Brodosplitom, vojnim kamionima, HAC-om ponoviti isto. I čije se glave čuvaju. Polančecova, Rončevićeva, Vukelićeva, Kalmetina? Ili Sanaderova?
Hoće li Polančec postati novi Kutle, jedini čovjek čijeg se imena svi sjete kada je o privatizacijskim malverzacijama riječ iako je u proteklih 15 godina bilo znatno više afera i trebalo je zapamtiti mnoga imena? Hoće li on biti jedini koji mora otići iz Vlade osramoćen i poražen? Ili će u zamjenu za šutnju ipak dobiti neku zaštitu? On sam mora izabrati svoj put. Ako progovori prije onih koji su spremni govoriti o njegovoj ulozi, mogao bi ući u ovu kratku hrvatsku povijest, ali pitanje je što bi još mogao. Ostvare li se predviđanja da bi se u ponedjeljak mogla znati njegova odluka, doduše iznuđena, znat će se i njegova sudbina.
No kakva god bila, to je samo jedna sudbina, jedan čovjek, bitan samo svojim najbližima i onima koje bi mogao povući za sobom. A s obzirom na to s koliko su se sudbina dosad vlasti neodgovorno poigrale, ta će se prašina vrlo brzo slegnuti, a novu maglu će napraviti tzv. rekonstrukcija Vlade pa će se svi baviti kadrovskim premetaljkama umjesto promjenom politike. Da u Hrvatskoj nije tako teško preživljavati, bilo bi silno zabavno gledati kako se hadezeovci sada grče i međusobno glože. No, na žalost, u to su uvukli cijeli narod. I zato se jedino može, kao u onoj reklami, zaključiti: močvara je naš jedini dom.
Gospođu Popović treba postaviti za ministra gospodarstva ili još bolje za nekog sudca jer bi ona te sve afere riješila prijekim sudom,kao u ona mračna vremena.