Prvo vojni biskup Jezerinac komunizam obilježi kao zločin veći od fašizma i nacizma. To izazove uzbunu među ljevičarima, a Stipe Mesić jednom listu izjavi: “To što ovaj radi prelazi granice bezobrazluka. Vrlo skoro ću tražiti od Vatikana da ga se povuče s mjesta vojnog ordinarija”.
Zatim jedan drugi list napiše da Mesić ipak neće tražiti da Jezerinac bude smijenjen nego samo ušutkan kao i neki biskupi koji su “rovarili” protiv Europske unije. Kad biste anketirali građane, katolike i nekatolike, vjernike i nevjernike, otkrili biste vrlo mršavu, zanemarivu radoznalost za tu temu.
Sudeći prema medijima, cijelu je zemlju uzbudila najava da će predsjednik SDP-a Zoran Milanović, u društvu sa Slavkom i Ivom Goldsteinom, posjetiti Bleiburg. Opet se javio Mesić, reče da je Milanovićeva odluka preuranjena, a jedan tjednik tvrdi da je u Bleiburg htio i on, ali je po savjetima suradnika odustao. Kad biste građane pitali koliko ih zanima Milanovićev odlazak u Bleiburg i Mesićevo mišljenje o tom činu, opet bi radoznalost bila mršava i zanemariva.
Ali političke, crkvene i druge hrvatske elite imaju svoju logiku neovisnu o interesu javnosti. One su ovisne o duhovima prošlosti točno u onoj mjeri u kojoj ih ne zanima stanje u sadašnjosti. Kad komunizam uspoređuje s fašizmom i nacizmom, biskup Jezerinac zna da novinari jedva čekaju da objave njegove stavove, te da će mu ljevičari sigurno uzvratiti.
Kad mu pak, s Mesićem na čelu, ljevičari uzvraćaju, oni to čine zato što se osjećaju pozvanima uplesti se u velike historijske teme. Kad je Milanović odlučio objaviti kako će posjetiti Bleiburg, znao je da će to njegovo koketiranje s velikom povijesnom temom, s duhom prošlosti, odjeknuti i izazvati različite reakcije slijeva i zdesna te da će tako na sebe svratiti dragocjenu pozornost u medijima.
Zašto to čine i Jezerinac, i Milanović, i Mesić, i Goldsteini, i mnogi drugi? U Hrvatskoj ne postoji nikakav sukob “ustaša” i “partizana”, jer nema ni jednih ni drugih. Po svemu smo normalna građanska država u kojoj ni desne ni lijeve ekstremne stranke ne mogu ni izdaleka računati na onoliko birača koliko ih dobivaju u nekim europskim zemljama s neusporedivo dužom državnom samostalnošću i demokratskom tradicijom.
Ali tko bi bio Mesić da mu nije Jezerinca i tko bio bio Jezerinac da mu nije Mesića!? Kad biste Mesiću u ovih osam godina koliko je predsjednik izbrisali istupe u javnosti kakve je imao u povodu Jezerinca, iz njegovih mandata ne bi ostalo uglavnom ništa. Slično se može ustvrditi i o Jezerincu. Milanović također zna da u hrvatskim medijima mnogo jače odjekuju duhovi prošlosti nego socijaldemokratske obmane, a Slavko i Ivo Goldstein bili bi minorni autori s ne osobito časnim karijerama da se sami, uz pomoć medija, nisu proglasili jedinim autoritetima za hrvatsku povijest, pogotovo noviju, te za osjetljive političke teme.
I Jezerincu, i Mesiću, i Milanoviću, i Goldsteinima i svim drugim demonizatorima ili iskupiteljima prošlosti - komunizam i fašizam, Jasenovac i Bleiburg, partizani i ustaše potrebni su radi profesionalnog razdraživanja naroda. Oni fabriciraju zlo da bi u njega upirali prstom. Hrvatski narod smije imati samo jedno vrijeme - prošlost. Njegovom sadašnjošću i budućnošću (to jest njegovim novcem i zemljom!), uz pomoć sluganskih hrvatskih elita, upravlja i upravljat će netko drugi, stranac, a to bi bilo mnogo teže bez jarma povijesti.
Dok organizirana politička desnica u Hrvatskoj ne postoji, takav narod je idealan za ljevicu i Crkvu: kao po dogovoru, ljevica, to jest SDP, HDZ i HNS, držat će ga na uzdi kao i komunisti, a Crkva mu nudi utjehu. No takvog je naroda sve manje: ili izumire, ili je prema politici i Crkvi sve ravnodušniji.
