Borislav Škegro na dan smrti bivše britanske premijerke Margareth Thatcher napisao je da bi hrvatsku ekonomiju danas mogao spasiti netko poput Čelične lady. I o toj tezi uopće ne treba raspravljati. Tako je i nikako drugačije, ma koliko se neki veselili Thatcheričinoj smrti i ma koliko se pisalo o “intelektualnim” polemikama o ostavštini te velike političarke.
Pri tome valja naglasiti da ne sugeriramo prihvaćanje nekakve opće doktrine ili ideologije. Užasno je bitno naći baš osobu koja će znati primijeniti ekonomsku doktrinu i pri tome biti dovoljno hrabra, odlučna i dosljedna u njezinu provođenju. Primjerice, za Ronalda Reagana mnogi će reći da je bio svojevrstan povijesni blizanac gospođe Thatcher. Javna politička mantra Thatcher i Reagana bila je vrlo slična, ali su rezultati bili poprilično različiti. Reagan je kao i Thatcher donio prevrat u logici vođenja zemlje, mnogi su ga slavili kao heroja zbog pada Sovjetskog Saveza i slamanja inflacije, ali posljedice njegova vladanja bile su otužne, a prava istina puno suptilnija. Za slamanje inflacije zapravo je bio zaslužan guverner Federalnih rezervi, legendarni Paul Volcker, a Reaganovo upravljanje državom dovelo je do kilavog gospodarskog rasta i eksplozije trgovinskog deficita. Usto je njegovo “simpatično” rezanje poreza dovelo do dramatičnog produbljavanja proračunskog deficita. Od 1929. do 1980. linija na grafikonu fiskalnog salda SAD-a bila je manje-više ravna, a nakon dolaska velikog glumca i kauboja ta linija nalikovala je padu sa strme litice. Ne treba posebno podsjećati da je njegov nasljednik Bush u tome bio samo “dobar učenik”. Reagan je rezao poreze, a razina državnih izdataka za samo prve tri godine vlasti porasla je sa 22 na 25 posto BDP. Usto je Reaganova politika uzrokovala strašan pad stope štednje kućanstava i tvrtki te je uzrokovala uznemiravajući rast nejednakosti.
S druge strane, u tri svoja mandata Thatcher je uspjela ozdraviti do tada onemoćalu i bolesnu britansku ekonomiju; održavala je za Britaniju živahne stope rasta, deficit je više-manje držala pod kontrolom te se potkraj mandata čak mogla pohvaliti suficitom i uz drastično rezanje ukupnih poreza na individualne zarade, obračunala se sa sindikatima te je oživila tržište rada i u dugom vladanju čak i dovela do pada nezaposlenosti, dramatično je smanjila broj izgubljenih radnih dana zbog štrajkanja, inflaciju je relativno dobro držala pod kontrolom...
Gospođa Thatcher nije bila tamo neka indoktrinirana baba koja je iz ideološkog hira privatizirala Jaguar i Rolls Royce, plinske i vodne kompanije, telefonskog operatora i državnog avioprijevoznika, luke i državnu naftnu kompaniju, brodogradilišta... Gospođa Thatcher bila je odgovorna žena koja je znala kad i zašto nešto radi.
A pogledajmo samo što kod nas blebeću naši političari o privatizaciji, i oni na vlasti i u oporbi. Premijer kaže da se HPB i Croatia osiguranje trebaju prodati jer su na tržištu. OK. A što ćemo s HEP-om? On ne treba biti na tržištu, dovijeka trebamo imati monopolista. Što s, recimo, Petrokemijom? A tek oporba. Opet nešto gude HDZ-ove violine o tome da ne treba prodavati HPB i Croatia osiguranje. I to, između ostalih, kaže Domagoj Milošević čiji je otac privatizirao Pastor zahvaljujući čemu D. Milošević može reći da je bogat čovjek. I što sad? Privatizacija bi trebala vrijediti za Hrvate? Ili samo za hrvatske građane? Ili samo za ljude sklone jednoj stranci? HDZ je bio pošteniji devedesetih kad je provodio privatizaciju nego sad kad vjerojatno nitko iz Predsjedništva HDZ-a ne štedi u HPB-u, ali priča nešto o nacionalnoj banci bez želje da pogleda što se dogodilo Slovencima i njihovu bankarstvu. Devedesetih nije bila problem privatizacija, nego to kako ju je HDZ provodio. Danas je problem HDZ koji nešto ima za kvalitetno za primijetiti o neodrživosti aktualnog rebalansa proračuna, a onda demagoški minira nužnu privatizaciju HPB-a i Croatia osiguranja. Čini se da njih nije iskreno briga za proračunsku stabilnost ni za novu viziju zemlje rasterećenog slobodnog privatnog poduzetništva te da gude stare dobre državotvorne političke violine zbog, naravno, jeftinih političkih poena. Valja primijetiti da se državotvornost tu svodi na ostavljanje dugova i rizika budućim generacijama.
Nažalost, među najjačim imenima vlasti i oporbe ni devedesetih nismo imali, a ni sada nemamo Margareth Thatcher. U oporbi i na vlasti imali smo i imamo tri tipa ljudi: najviše je onih koji ne znaju i nemaju odlučnosti. Imamo one koji imaju odlučnosti, ali ne znaju kako. Ti su napravili najviše štete. I, naravno, imamo jedan manji broj otužnih, frustriranih ljudi koji znaju kako bi trebalo, ali nemaju snage to provesti jer nisu – Margareth Thatcher. E sad, da je Škegro bio žensko i imao drugačiju frizuru...
>> \"Europa je trebala uzeti njen žestoki recept protiv krize\"
