Imala sam šesti i sedmi sat u jednom razredu. Kad sam otvorila vrata, ona su mi pala na glavu. Udarac je bio užasno jak, netko me je odveo kući jer nisam htjela k liječniku misleći da sigurno nije ništa ozbiljno premda je stvarno boljelo. I neki su učenici bili šokirani.
Morala sam ipak k liječniku, boljelo je i na kraju mi je dijagnosticiran potres mozga, a nakon toga i niz drugih zdravstvenih problema. Gotovo sam ostala bez oka. Ma bilo je doista grozno. Vrata su pala jer ih je jedan učenik izvadio iz nosača. Nije mu se dalo biti na nastavi. Imao je 17 godina i nikad s njim nisam imala nikakvih problema ni sukoba, a nije imao ni jedinicu iz matematike – opisuje profesorica matematike Boženka Lončar, koja je žrtva nasilja učenika bila prije tri i pol godine, neposredno pred mirovinu.
Svoju priču prenijela je budućim učiteljima, studentima na zagrebačkoj Učiteljskoj akademiji jer to što će im ona reći, kako kaže, neće pročitati ni u jednoj knjizi iz kojih uče za svoj budući posao.
– I tada i sada kažem: djeca nisu kriva! Rekla sam da je to dijete zanemareno, neka malo prokopaju i otkriju u čemu je stvar jer on sigurno ima neki problem. Zbog frustracije iskali se na prvome koji naiđe, a prva fronta su učitelji. Vi kao učitelji morate prvi prepoznavati takvu djecu – poručila je profesorica Lončar kolegama na izbornom kolegiju Nasilje nad djecom, koji na Akademiji predaje prof. Vesna Bilić.
Nikad ništa od veće plaće
Na kolegicu koja ju je tada došla mijenjati isti je učenik bacio klupu. Izbačen je iz škole, no imao je, prema zakonu, pravo sudjelovati na nastavi. Apsurdan zakon samo je dio priče o sustavu koji, poručila je studentima, ne pomaže. Uostalom, i njezin je papir, kojim je molila da joj se prilagodi satnica s obzirom na zdravlje i godine staža, čekao godinu dana u nekoj ladici. Sustav ne pomaže, nažalost.
Studenti učiteljske akademije slušali su profesoricu na izbornom kolegiju nasilje nad djecom
– To me je jako ražalostilo. Novac zaboravite. Evo, meni su 40 godina obećavali veću plaću i nikad se to nije dogodilo.
No, ja želim obraniti svoju struku i dalje tvrdim da su učitelji među najvažnijim karikama društva. Jer kad vidim one okice koje se razrogače kad nešto shvate, to je neprocjenjivo, to me vodilo svih tih 40 godina i zato je naš posao divan – ispričala je studentima profesorica, kojoj je cilj osvijestiti buduće učitelje što sve mogu očekivati u školama i naučiti ih koliko su oni važni u životu djece.
Bez obzira na to kakva ta djeca bila, a danas se ne poriče da se, nažalost, u školama doista događa svašta. Nekadašnji ekstremi iz školskih klupa bili su proteklih godina osamljena priča, a danas je zapravo postalo pravilo, primjerice, da učenik učitelju odbrusi.
– Djeca će vam oštro odgovarati i, ako i vi odgovorite njemu oštro, tada to može završiti svakako. Jedanput učenika prvog razreda nije bilo mjesec dana u školi. Vratio se i ja mu kažem: "O vratija se Šime, di je bija." A on se na mene izvikao da se to mene ne tiče i da neka gledam svoja posla – prepričava jedan od primjera iz svoje učiteljske svakidašnjice.
Roditelji ne vode brigu
– Umjesto da počnem sukob, ja sam se sjetila i rekla da mi ravnatelj poveća plaću svaki put kad zabodem nos u njihove stvari – otkrila im je rješenje i način kako izbjeći konflikt i olakšati i tom učeniku – humorom i pozitivnim stavom. Učenici to na kraju cijene pa je s mnogima iz niza generacija ova profesorica i danas u kontaktu, zovu je na druženja, obljetnice i uvijek je to iznimno emotivno, naglašava profesorica.
– Najemotivniji su mi sada susreti s mojim prvim generacijama učenika, a to su učenici Policijske akademije koji su iznijeli Domovinski rat, neki su i generali, a ja sam, kako sada vidim, bila važna osoba tijekom njihova odrastanja i na to sam ponosna – kaže profesorica Lončar, kojoj su upravo njezini učenici priskrbili i putovanje života.
Prof. Vesna Bilić pozvala je profesoricu Lončar da prenese svoje iskustvo njezinim studentima
Naime, u vrijeme nesvrstanih, priča, dobila je razred Angolaca u Policijskoj akademiji u kojem je predavala i koji su je na kraju pozvali u posjet.
Bilo je to predivno putovanje, dodaje profesorica, čija je priča očito dirnula ove mlade učitelje. Na kraju njezina predavanja uslijedila su njihova pitanja. I ono prvo što ih je zanimalo bilo je jesu li s njom kontaktirali roditelji učenika koji ju je "poslao na bolovanje"?
– Ne, nikada. I to me je beskrajno boljelo. Ali kada mi je umro otac, on je došao izraziti mi sućut i molio da mu oprostim. Ponovno bih izabrala što sam radila 40 godina i smatram da nema novca kojim se naš posao može mjeriti – istaknula je studentima i ponovila da one problematične uvijek nastoje razumjeti.
– U mom nastavnom radu često sam imala primjera da roditelji ne dolaze u školu, ne brinu za djecu pa dio problema iz toga proizlazi – objasnila je profesorica Lončar, dva puta promovirana u zvanje profesor savjetnik, koja navodi da zbog svoga velikog radnog iskustva njezina priča i ima snagu i težinu. Tako očito smatraju i studenti, koji su bili pod dojmom onoga što im je ispričala. Za kraj im je poručila:
– Čovjek tijekom svoga života spozna da su sve nevolje i sva loša stanja samo prolazni dio života te da na budućnost treba gledati pozitivno, što je i mene vodilo kroz život, pa sam i na ovaj ružni događaj tako gledala.
>>Djeca koja maltretiraju vršnjake kao odrasle osobe zdravije od malih žrtava
>>Nasilje u školi: Dvojica starijih istukla učenika četvrtog razreda
Divim se gđi Lončar i svim ostalim učiteljima i nastavnicima koji obavljaju vrlo težak, zahtjevan, potplaćen i nadasve, danas, vrlo, vrlo nezahvalan posao. Zadnjih 20-ak godina ljudi tih profesija izloženi su nezamislivom nasilju od strane svojih učenika. Također, moje velikoiko poštovanje i gđi Ritz, majci tragično preminulog Luke - i ta žena ima i dalje snage da radi na osvješćivanju problema oko nasilja među školskom djecom, ali bojim se da je sve uzalud. Svi su zakazali - roditelji, država i njene institucije, crkva. Zato nam i je u svemu tako kako je!