Ja sam Marko Ferek. Onaj koji se provlačio kroz školu. Teško sam
svladavao gradivo, koncentracija mi je bila slaba, bio sam nepažljiv,
puno sam sanjario i bio sam hiperaktivan. Sve ove karakteristike
učinile su svoje pa sam tako u jednom životnom razdoblju bio jedan od
najlošijih učenika. To je imalo velik utjecaj na mene. Stekao sam lošu
sliku o sebi, sve sam druge smatrao pametnijima i time korisnijima
društvu pa sam počeo mrziti samoga sebe...
Tako u svojoj knjizi “Hiperaktivni sanjari – drukčiji, lošiji, bolji”
piše 26-godišnji Marko Ferek, dečko koji je unatoč lošim ocjenama u
osnovnoj i srednjoj školi, narazumijevanju okoline i hiperaktivnosti,
odnosno poremećaju ADHD, završio Visoku američku školu u Dubrovniku,
napisao knjigu, osnovao udrugu “Buđenja”, organizira radionice i drži
predavanja nastojeći tako pomoći djeci u kojima prepoznaje nekadašnjeg
sebe.
Od ADHD poremećaja u određenoj populaciji pati od jedan do pet posto
djece iako se za Hrvatsku najčešće spominje podatak od tri posto. Češći
je kod dječaka nego kod djevojčica i taj je odnos u pravilu 2:1 u
korist dječaka, a ponekad čak i 4:1. Temeljni simptomi poremećaja su
nepažnja, nemir i impulzivnost, koji moraju biti mnogo jače izraženi
nego kod ostale djece iste dobi. Moraju se također manifestirati u
različitim situacijama, primjerice u obitelji i školi, moraju stvarati
ozbiljne probleme u svakodnevnom životu i mijenjati se s dobi djeteta.
No, takva djeca, s druge strane, mogu imati niz pozitivnih osobina –
mogu biti otvoreni i spontani, imati puno energije, biti zabavni i
ekstremno inteligentni.
– Kad su našoj djevojčici bile tri godine, znala sam za nju reći da je
divlja, da pokazuje neukrotivi bijes. U tim situacijama ne bi je se
moglo zaustaviti. Iako inače jako puno priča, pa čak i sama sa sobom,
kad je krenula u prvi razred, nije mogla prepričati što joj se tog dana
događalo u školi, koju zadaću ima, a uočili smo i da joj rješavanje
određenog tipa matematičkih zadataka nikako ne ide. Jako je teško
čitala pa smo pomislili da problem stvara disleksija. A onda joj je
dijagnosticiran ADHD, odnosno ADD – kazuje mama Sanja, čija djevojčica
dvije godine ide na psihoterapiju koja joj olakšava svakodnevno
snalaženje u životu i pomaže joj da sebe prihvati onakvom kakva jest.
– Ona zna da je ADD (jedna od vrsta ADHD poremećaja) i, kako odrasta,
uči se nositi s tim. Svjesna je da joj jako puno toga treba, da se
teško koncentrira, da je ometa i najmanji zvuk sa strane ili nepoznata
osoba, ali kad u pet dana tri dana svoju zadaću napiše bez problema, mi
smo presretni – ističe majka te dodaje da takvu djecu ostali ne trebaju
razumjeti, nego ih prihvatiti.
Sa školom je bilo problema, teško je pisala, čitala, prepričavala,
računala, a onda, uz golemo zalaganje roditelja, ali posljednjih
mjeseci i pomoć asistentice na nastavi, djevojčica je popravila ocjene,
počela je samostalnije rješavati zadaćnice, bez nepotrebnog
odugovlačenja.
Nemoguće bez asistenta
– Kći se preporodila, bolje je raspoložena, sigurnija. Dugo smo se
trudili da dobijemo asistenticu. Učiteljica je prihvatila iako školska
krutost često predstavlja veliki problem ADHD djeci i njihovim
roditeljima – kaže mama, koja se ponosi svojim posebnim, toplim,
otvorenim djetetom koje se više od svega voli maziti.
Osnovna škola “Trnsko” već treću godinu u nastavi za ADHD djecu ima
asistente. – Imali smo dijete s teškim oblikom ADHD-a i, da nije bilo
asistenta, u tom bi razredu bilo nemoguće raditi. Nastavnici jedva
čekaju asistente jer im je onda lakše raditi s drugom djecom – kaže
ravnateljica škole Ljiljana Piškor. Njezina škola surađuje s udrugom
“Idem”, a osim te, malim adehadeovcima u Zagrebu se, primjerice, bave i
udruge “Buđenje” i “Puž”. U financiranju asistenata sudjeluje Gradski
ured za obrazovanje, različite udruge, a u pomoć ponekad priskoči i
Ministarstvo obrazovanja.
– Oni koji imaju učenika s ADHD-om moraju shvatiti da takvo ponašanje
nije posljedica lošeg odgoja, nego poremećaja. Na žalost, dio
prosvjetne javnosti ga ne prepoznaje i ponašanje djeteta povezuje s
nedisciplinom i neodgojem. Kod takve djece iznimno je važna rana
intervencija i pomoć stručnjaka – kaže Darko Tot, socijalni pedagog iz
Agencije za odgoj i obrazovanje. Dodaje da se poremećaj najčešće
detektira polaskom djeteta u školu, a dio onih kod kojih se ne
identificira završi u delinkvenciji.
– Dijete s ADHD-om stalni je izvor problema za roditelje i školu. Ako
se problem ne prepozna, dijete se smatra za bezobrazno i zločesto, a
nastavnik radi kontinuiran pritisak na roditelje, roditelji na dijete i
tako se krug problema zatvara – objašnjava Tot te naglašava važnost
senzibiliziranja prosvjetne javnosti za takvu djecu. Ministarstvo
obrazovanja u školama gdje takva potreba postoji dopušta formiranje
posebnih razrednih odjela za djecu s ADHD-om te podupire projekt
uvođenja asistenata u nastavu. Tot tvrdi da se prosvjetari postupno
educiraju i o tom problemu, uči ih se kako ga prepoznati, ali i ono što
je posebno važno – kako se nositi s takvim mališanom. Na sreću, u
tinejdžerskoj dobi kod 70 posto djece poremećaj nestane. Postavljanje
dijagnoze traje u pravilu pola godine, a sam postupak, koji je iznimno
temeljit, traži nekoliko specijalističkih pregleda.
– Konačnu dijagnozu postavlja psihijatar jer se iza slike ADHD-a mogu
kriti i drugi poremećaji, čiji su simptomi slični – tumači psihijatar
prof. dr. Nenad Jakušić iz Dječje bolnice u Klaićevoj. Osim
psihoterapije, u liječenju poremećaja koriste se i lijekovi, ponajprije
psihostimulansi, za koje, na žalost, HZZO ne snosi troškove.
Po lijek u inozemstvo
– Donedavno ti se lijekovi kod nas uopće nisu mogli nabaviti pa su
ljudi po njih putovali u Sloveniju, Italiju ili Austriju. Bez lijekova
problemi djece – nemir, impulzivnost, nemogućnost koncentracije i dalje
su vrlo izraženi – kaže prof. Jakušić. Da bi terapija bila učinkovita,
ona osim djeteta, mora obuhvatiti i roditelje, a nastavnicima u školi
također treba objasniti bit problema.
– Roditelji se žale da djeca ne slušaju, ne paze, ne pišu zadaće, pa je
čak i ne zapamte, zbog čega moraju zvati drugu djecu kako bi doznali
što dijete treba napraviti kod kuće. Kažu da dijete neće pospremiti
vlastitu sobu, da su mu sve stvari razbacane... Ako dijete i obeća da
će se to promijeniti, svoje obećanje ne može održati jer su nemir i
impulzivnost jači od obećanja. Lijekovi znatno ublažavaju te simptome,
no ne liječe ih i, kad ih dijete prekine uzimati, sve se vraća na
staro. Za mnoge obitelji koje imaju dijete s ADHD-om lijekovi su zbog
visokih cijena nedostupni – mjesečna doza psihostimulansa stoji oko 500
kuna, a noradrenergici su više od dvaput skuplji te koštaju 1100 kuna
mjesečno.
Da se s dijagnozom ADHD-a teško suočiti i nositi, znaju obitelji koje
imaju takvog člana. Ostali, želeći se pohvalno izraziti o svom djetetu,
znaju reći da je hiperaktivno misleći pritom na njegovu iznimnu
inteligenciju, znatiželju, vrckavost, energičnosti i slične pozitivne
osobine ne vodeći računa da se ipak iza toga skriva poremećaj, odnosno
dijagnoza. Ponekima je, koji različitost teško prihvaćaju, upropastila
dio života, dok je onima drugima donijela obilje topline, dinamičnosti
i iskustva kakva mogu podariti samo posebni. – Svim roditeljima sa
sličnim problemima poručujem: prihvatite to, s tim se teže živi, ali
borite se za svoje dijete. Morate ga moći i znati prihvatiti – kaže
Sanja, mama koja sa svojom djevojčicom prolazi sve njezine krize.
POREMEĆAJ
