Često me pitaju kako koristim nedjelju, svoj jedini slobodan dan u tjednu. Istina je da ni ta nedjelja ne ispadne slobodnom jer je često provedem u restoranu u pripremi novog tjedna – od kreiranja novih jela do svih onih ostalih, administrativnih i tehničkih stvari koje ne stignem obaviti u tjednu. Ipak se trudim da mi nedjelja počne s igranjem ping-ponga, minimalno dva sata, to mi je važno za fizičku i psihičku kondiciju. No zadnje dvije nedjelje odlučio sam iskoristiti da udahnem malo zraka i nešto naučim izvan granica Hrvatske.
Jednu sam nedjelju iskoristio za posjet Veneciji, a drugu za odlazak na Kobarid, u restoran Hiša Franko, koji ima dvije Michelinove zvjezdice i službeno najbolju slastičarku na svijetu. Doživljaje iz Hiše Franko kanim vam ispričati neki drugi put, idemo prvo u Italiju!
Do Venecije ima oko 370 kilometara, manje od četiri sata sigurne i lijepe vožnje, moglo bi se reći da je bliže i od Splita. Idealna destinacija za gastro istraživanje. Te sam nedjelje stvarno imao sreće, kraj listopada, ali svejedno lijep i sunčan dan. Vožnja brodicom po Grand Canalu do Trga sv. Marka sigurno je nešto što se ne smije propustiti. Uživanje u arhitekturi uz laganu plovidbu – neprocjenjivo.
Iz poznatog vege restorana objašnjavaju gdje najviše griješimo kod pripremanja salate i variva:
Brojni su restorani u Veneciji koje treba barem jednom posjetiti, ali s obzirom na to da sam na raspolaganju imao samo jedan dan, to mi je suzilo mogućnost izbora na najvažnije. Mogao sam odabrati samo jedan. Tako sam birao između restorana Antico Pignolo koji ima jednu od najimpresivnijih vinskih karata s više od 900 etiketa i restorana Quadri koji drži obitelj Alajmo.
O njima se stvarno ima mnogo toga reći. Braća, Max kao glavni kuhar i Raf kao glavni menadžer, uz Quadri drže i jedan od najboljih restorana na svijetu, Le Calandre koji se nalazi pored Padove i koji je na vrhu svjetske Michelinove liste. Uz to, Max je najmlađi chef ikad koji je dobio tri Michellinove zvjezdice! Stvar je jednostavna, kad odeš u Le Calandre, probaš ta jela i vidiš koncept samog restorana, odmah ti postane najomiljeniji, baš kao što je to postao i meni, najdraži i najbolji restoran u kojem sam ikad jeo. Kako već otprije imam iskustvo Le Calandrea, naravno da je ovaj put mojo dabir pao na Ristorante Quadri koji se nalazi na savršenoj lokaciji nasred Piazze San Marco. I umalo uprskao stvar. U subotu smo stvarno radili do kasno, u nedjelju sam malo duže odspavao i zamalo propustio ručak u Quadriju. Italija je Italija, poštuje se tradicija, ručak je uvijek u isto vrijeme, restoran radi fiksno do 15 sati, a večera počinje u 19. Evo kako je bilo.
Ručak je počeo čašom šampanjca Steinbrück. Moram priznati, ovo mi je bilo prvo iskustvo sa Steinbrückom, riječ je o jako finom, voćnom i mineralnom šampanjcu, nakon prvog gutljaja traži da ga piješ još i još. Već se dugo nisam susreo s tako finim šampanjcem. Za prvi slijed sam naručio cichettie. Mali slani zalogaji. Ali! Nisu to bili bilo kakvi “mali zalogaji”. Moglo bi se reći da su to jela s velikim naglaskom na raznovrsne tehnike kuhanja te s jako puno raznih tekstura bogatih okusima. Stvarno jako impresivno. Krenimo redom…
Ražnjić od kozica na kremi od pistacija i mandarine. Zatim focaccia s tartarom od tune i kavijarom, pa radič u tempuri i s kremom od radiča. Onda sendviči s kremom od bakalara na bijelo, pa tartar od tune s buttargom. Slijedio je poznati cappucino od krumpira i korjenastog povrća. Uz to su nam po preporuci sommeliera točili chardonnay, prilično lagan, no pun kremoznosti u ustima koji je stvarno pasao uz sve zalogaje.
Kao glavno jelo došla je tagliata od ramsteka s kremom od pastrnjaka i raznim povrćem, a drugo glavno jelo poslužilo je kao uvod u sezonu bijelih tartufa: pečena jaja na kremi od bijelog tartufa i s bijelim tartufom. Oba ova jela nisu se razbacivala s puno tehnika, no ipak su pripremljena na kvalitetan i tehnički najispravniji način. Uz oba glavna jela bio nam je preporučen Barbaresco iz 2013., vinarije Cascina Baricchi. Jako ozbiljno vino koje se savršeno složilo s bijelim tartufom.
Za desert smo imali tiramisu, tart od limete i tortu Venezia. Kao ljubitelja slatkog deserti me nisu oborili s nogu jer znam da deserti kod Maxa u Le Calandreu publiku doslovno bacaju s nogu, a posebno kad se kao gost upustiš u Chocolate game.
Ne treba ni reći kako je atmosfera u takvom restoranu opuštena i vesela, osoblje nasmijano, dok sam pogled na Trg sv. Marka oduševljava. Da malo ipak osjetim i ulice i atmosferu Venecije, do garaže sam se ipak odlučio vratiti pješice, savršena šetnja poslije savršenog ručka. Bio je ovo od onih dana u životu koje bi svakako trebalo ponoviti.
Najspektakularnije torte na svijetu izložene na jednom mjestu: Napravili su i tortu Davida Attenborougha u prirodnoj veličini!
