Branka Grubić, samouka slikarica iz Šibenika, smjelo se odvažila na korak o kojima mnogi samo sanjaju i sada živi svoj san. Dala je otkaz u državnoj firmi u kojoj je radila više od 20 godina i posvetila se svojoj velikoj ljubavi, slikarstvu. I to vrlo uspješno. Njezine slike, uglavnom portreti žena izrađeni akrilnim bojama na platnu velikih dimenzija, izazivaju pozornost javnosti i kolekcionara. Upravo se vratila iz Londona gdje je njezina slika bila dio izložbe u galeriji Boomer na Tower Bridgeu. Iako slika od kada zna za sebe, godinama se ustručavala izaći u javnost sa svojim radovima, ali uz podršku i poticaj supruga, upustila se u avanturu koja joj je okrenula život i sve su stvari sjele na svoje mjesto. Radi ono što voli, uživa, dobiva priznanja od struke i živi od svog rada. Dosad je izlagala u Woodstocku u SAD-u, u Sarajevu, Splitu, Zagrebu i Šibeniku, do kupaca dolazi i putem online galerija, a njezine slike osvajale su i međunarodne nagrade.
Upravo ste se vratili s izložbe u Londonu. Kako ste se uspjeli probiti u to veliko i moćno europsko kulturno središte?
Prijavila sam se na natječaj galerije Boomer i našla se među 80 izabranih od ukupno više od 800 umjetnika iz cijelog svijeta. Iskreno, ni na kraj pameti mi nije bilo da ću proći. Kad je stigla obavijest, provjeravala sam e-mail i čitala ga 50 puta. Nisam mogla vjerovati da su me stvarno pozvali. Čitala sam svako slovo i tražila “cake” jer znam da ima i takvih galerija od kojih, nakon što prođeš na natječaju, saznaš da moraš platiti neku basnoslovnu cifru za izlaganje. Međutim, nije. Ovdje je stvarno sve bilo vrhunski. Otvorenje je bilo famozno, okupila se sjajna ekipa. Izložba je trajala 10 dana.
Kako je bilo na otvorenju, kako su vas se dojmili ljudi iz londonskog umjetničkog društva?
Koliko god se razlikuju od naših umjetničkih krugova, toliko su i slični. S jedne strane šampanjac i kavijar, a s druge strane to su sasvim normalni i pristupačni ljudi. Ne poznaješ ih, ali vidiš da se radi o posebnim i neobičnim likovima. Bio je jedan čovjek u odijelu cvjetnog uzorka, sijed, s repićem. Sutradan sam se našla s vlasnikom galerije, govorio mi je kako je zadovoljan tko je sve od važnih ljudi bio i na internetu mi pokazuje sliku baš tog čovjeka u društvu s Johnnom Lennonom i Yoko Ono. On je poznati likovni kritičar. I onda tek postaneš svjestan da si u Londonu. Slike su bile iz cijelog svijeta, od Kine i Indije do Kanade i Australije. Nažalost, zbog cijele ove situacije na otvorenje su došli uglavnom umjetnici iz Londona i okolice. Ja sam među rijetkima izdaleka došla sa svojom slikom. Pomislila sam: “Tko zna hoću li ikad opet imati izložbu u Londonu. Idem, makar spavala ispod mosta.” I baš mi je drago što sam bila.
Imali ste problema s unosom slike u Veliku Britaniju. Što se dogodilo?
Došli smo u London sa slikom u avionu. Zbog svojih dimenzija slika nije bila s prtljagom, već u teretnom dijelu. Kako Velika Britanija više nije dio EU, trebalo je proći cijelu carinsku proceduru. Dobili smo i broj telefona na koji smo se trebali javiti za preuzimanje. Čim smo sletjeli, nazvali smo i dobili obavijest da se broj ne koristi. Što sad? Na Heathrowu radi dvostruko više ljudi nego što Šibenik ima stanovnika. Odakle početi? Meni su se noge odsjekle. Stvar je spasio Krešo, muž. Zvao je jedan broj, drugi, treći… Tad smo shvatili da je carinska procedura otprilike ista kao da želimo uvesti šleper kikirikija. Ljubazni, ali hladni Englezi obavijestili su nas da to može potrajati i dva-tri dana, a nama sutradan otvorenje izložbe!? Ja sjedim na aerodromu, samo što ne plačem, Krešo zove dalje. Onda je krenula vožnja po Londonu. Kako je Velika Britanija nedavno izašla iz EU, špedicije i carinske ispostave još uvijek hvataju korak s povećanjem posla. Dosta je novih tvrtki i ustanova koje otvaraju na različitim lokacijama i nisu baš blizu aerodroma. Mi smo putovali, da bismo obavili špeditera, carinu i agenta, sigurno 200 kilometara po gradu. Na kraju smo dobili sliku, zgrabili smo je i pravo s njom preko Tower Bridgea u galeriju. Nakon izložbe, kući sam je poslala poštom. Za svaki slučaj.
Je li došla prije vas, s obzirom na to da vas je u Londonu na kraju uhvatila i korona?
Taman prije povratka saznali smo da smo pozitivni. Kud ćeš, što ćeš, nismo planirali toliko ostati. Najveći problem bio je nedostatak informacija. Već smo napustili hotel u kojem smo odsjeli, nismo znali gdje se možemo smjestiti. Navodno postoje nekakvi hoteli za karantenu, ali nitko nam nije znao reći gdje se nalaze. A i prema dostupnim informacijama, taj bi nas aranžman koštao 20 tisuća kuna po osobi. Uhvatila nas je panika. Ni u našem veleposlanstvu nisu imali konkretne informacije, već su nam rekli da “proguglamo”. Onda smo se malo raspitali i pronašli jedan hotel na aerodromu gdje je očito vladao nekakav prešutni dogovor “vi ništa ne govorite, a mi vas ništa nećemo pitati”. Bez da smo išta pitali, oni su nam rekli da sobarice ne čiste sobu svaki dan, da nove plahte i ručnike možemo dobiti ako stare ostavimo ispred vrata, a i da možemo naručivati hranu u sobu bez ikakve nadoplate. Tako smo bili unutra, nismo izlazili do negativnog testa.
Što se slike tiče, ona je i u povratku zapela u nekoj špediciji i došla desetak dana poslije nas.
Zanimljiv je vaš umjetnički i životni put. Dali ste prije dvije godine otkaz i slikarstvo, koje vam je bilo hobi, pretvorili u profesiju. Kako ste se odvažili na tu odluku?
U Luci Šibenik radila sam 23 godine kao tajnica. Super mi je bilo. Ne mogu se požaliti na kolege, upravu, ni na što. Međutim, došla sam u neki period u kojem nisam mogla sve stići. Čitavo jutro na poslu, pa onda popodne u studiju, a trebalo je naći vremena i za obitelj i svakodnevne šetnje sa psom. Morala sam se nečega odreći. Slikanje mi je postalo prevažno. A i cijela ova situacija s pandemijom potakla me na razmišljanje. Čitav život sam se zbog nekakve lažne sigurnosti odricala svojih snova. I onda shvatiš da je život kratak i da je sigurnost relativna. Danas jesi, sutra nisi. Život je prekratak da bismo svoje snove stavljali na čekanje. Dala sam otkaz, otvorila svoj obrt za umjetničko stvaralaštvo Mirakul i nisam požalila.
Odluku niste donijeli preko noći. Koliko se dugo “kuhala” u vama?
Dugo uopće nisam pomišljala na to jer čitav život slušam kako se od umjetnosti ne može živjeti. Međutim, neke dvije tri-godine ta mi se ideja motala po glavi. Više kao lijepa maštarija nego kao ozbiljna misao. Onda je Krešo rekao: “Hajde više, nemoj zafrkavati.” I tako, u toj najtežoj epidemiološkoj situaciji, kada ništa nije sigurno, ja sam dala otkaz. Dobro sam postupila iako mi je mater još uvijek u šoku. Njoj ne ide u glavu da se od slikanja može bolje živjeti nego od sigurnog posla u državnoj firmi.
Kažete da slikate cijelog života. Kako to da se niste opredijelili za neku umjetničku školu, već ste završili ekonomsku?
Bilo je vrijeme rata kada sam išla u srednju školu. Na ovim prostorima nikad nije bilo pravo vrijeme za umjetnost, posebno ne za djevojke. Uvijek neke krize, ratovi i depresije. Snovi su jedno, a stvarnost i okolina uvijek te guraju u nekakve sigurnije vode. Zato sam upisala ekonomsku. Kada sam je završila, razgovarala sam s roditeljima o fakultetu, zanimala me likovna umjetnost, a oni su rekli: “Hajde ti nađi neki siguran posao, tko zna šta će biti”, i ja sam se zaposlila u Luci. Ne možeš studirati na Likovnoj akademiji i raditi, ali sam i dalje stalno potajno slikala. Crtala sam isključivo olovkom. Onda sam u svojim 30-im godinama upoznala Krešu i sve se promijenilo. On se jednom vratio s poslovnog puta iz Zagreba i donio mi punu košaru boja: uljne, akril, pastelne, ugljen... Donio je i nekoliko dimenzija platna. “Hajde, isprobaj, vidi što ti najviše paše!” Odmah sam uzela platno najvećih dimenzija i akril. To je bilo to. On mi je dao vjetar u leđa, a to mi je trebalo. Upravo zbog toga što nemam formalnu likovnu naobrazbu uvijek sam mislila: “Ja to ne znam, nešto krivo radim. Ako nešto pokažem, popljuvat će me. Ostavi se toga!” Ali radila sam i dalje. A ako imaš talent, neprestano radiš i nenormalno se ubijaš da naučiš, istražuješ, čitaš knjige, gledaš tutorijale, možeš nešto s tim napraviti.
Jeste li bili na godišnjem odmoru od kada ste sami svoja gazdarica?
Jesam. Tih zadnjih 10-ak dana u hotelskoj sobi u Londonu, ha-ha.
Vi ste prvi put neku svoju sliku izložili stručnom sudu kada ste sudjelovali na natječaju jedne galerije u Kaliforniji i osvojili prvu nagradu.
To je bilo prije 2016. godine. Slika se zvala “Just breathe” i u konkurenciji od 890 radova osvojila je prvo mjesto u kategoriji slika, ali i sveukupni Grand-prix u konkurenciji s fotografijama i skulpturama. Galerija je nakon toga izdala newsletter i uputila ga svim velikim galerijama i kolekcionarima. Ja sam svoje radove imala u online art-galeriji u Londonu i New Yorku. U sljedeća 3-4 dana bila sam kompletno rasprodana.
I vaša prva izložba bila je u SAD-u, u Woodstocku 2017.
Očito je lakše uspjeti vani nego u svom selu. Radila sam puno i bila strašno kritična prema svom radu. Željela sam da to netko vidi, ali me bilo strah što će reći kritičari, akademski slikari i galeristi. Lakše mi je bilo javljati se na natječaje na drugom kraju svijeta, gdje me nitko ne poznaje, ne pita “tko mi je ćaća” ni koju sam školu završila. Nagrada u Kaliforniji bila mi je velik poticaj i vjetar u leđa. I onda sam vidjela natječaj te galerije u Woodstocku. Natječaj je bio za žene, umjetnice, to je bilo u povodu Dana žena. Grupna izložba, super galerija, ogromna, smještena u zgradi bivšeg suda i tražili su samo jedan rad. Mislila sam zašto ne, tamo me nitko ne zna, a ljudi koji se razumiju vidjet će moj rad. Prijavila sam svoju sliku i prošla je. Dobila sam obavijest da je primljena i da je pošaljem. Poslala sam je, uopće nisam razmišljala kako ću je vratiti nazad, a naša je obveza i da je vratimo. Međutim, taj problem na kraju nisam ni imala jer je sliku kupio vlasnik galerije. To je bila moja prva izložba uopće.
Je li vam sudjelovanje na toj izložbi otvorilo vrata tržišta?
Da. Svaka prezentacija, svaka izložba, svaka osvojena nagrada privuče bar 10 pravih ljudi koji te primijete, bilo da je riječ o kolekcionaru, vlasniku galerije ili online galerije. Najveći dio prodaje mojih slika ide preko velikih svjetskih online galerija: londonske, newyorške i pariške.
Kako ste u te galerije ušli sa svojim radovima?
Prijavila sam se sa svojim slikama, web-stranicom, biografijom, svime što sam imala. Što imate više izložbi, osobito u stranim i uglednim galerijama, ili nagrada, to vam je veći rejting. Javljam se redovito na natječaje, šaljem biografije na različite strane. Osim slikanja, ljudima je jako važna komunikacija, brzina odgovaranja na poruke i upite, poslovnost i nekakav sveukupni dojam. Nisu bitne samo slike, već i umjetnik kao osoba. Sve mi je to uzbudljivo. Nije bitno tko ti je dida, tko ti je ćaća ni koja si stranka, nego svojim radom dolaziš do boljih rezultata.
Jeste li zadovoljni zaradom?
Jesam. Nisu to neke basnoslovne cifre, ali je sasvim dovoljno da mirno spavam jer su svi moji računi plaćeni na vrijeme. Prihodi su mi veći nego kad sam radila u Luci, ali i radim više. Sada, kada me uhvati, ne izlazim iz studija i 20 sati dnevno. Ljudi me pitaju: “Kako ti je sad kad ne radiš?”, a ja se smijem. Mnogi i dalje ne shvaćaju da je slikanje pravi posao. Da ja, kao i svaki drugi poduzetnik, moram svaki mjesec platiti porez, doprinose i režije.
Gdje ste sve prodavali svoje slike?
Slike sam dosad slala u dvadesetak zemalja diljem Europe, Azije, Australije i Sjeverne Amerike. Nakon Hrvatske, najviše je narudžbi iz Velike Britanije i SAD-a, a dosta je išlo i u Njemačku, Švicarsku, Norvešku, Austriju i Italiju. Bilo je tu i narudžbi iz egzotičnih zemalja poput Hong Konga ili Saudijske Arabije. To sa Saudijskom Arabijom bila je ludnica. Čovjek je htio unijeti moju sliku, portret žene, a nije ju smio unijeti u državu. Onda mi je dao adresu u Turskoj kamo je išao po nju i onda je prošvercao preko granice.
Znači, to što živite u Hrvatskoj, u malom Šibeniku, ne predstavlja vam ograničenje?
Naprotiv. Šibenik je prednost, gdje bih ja drugdje mogla stvarati? Evo, bila sam u Londonu. Tamo je sunce na nebu od 8.15 do 8.30 sati ujutro. Svuda su gužve, kolone i nervoza. Ja tamo nikad ne bih ništa nacrtala. U Šibeniku je život sjajan. Imamo prekrasnu prirodu, dva nacionalna parka, dva spomenika pod zaštitom UNESCO-a i dovoljno vremena da uživamo u svemu. U zadnje vrijeme imamo i sve više dobrih koncerata i događanja. Slikam i živim baš onako kako želim. Sve je to izvor inspiracije za stvaralaštvo. Tijekom ljeta imamo stotine tisuća turista i ne moramo ići u svijet jer svijet dolazi nama. A zimi imamo internet koji nas spaja s cijelim svijetom. Ja sam živi dokaz da “mala iz Šibenika” može dogurati do izložbe u Londonu.
Znači, i ostali naši mladi neafirmirani umjetnici imaju šansu za uspjeh, bez obzira na to gdje žive i stvaraju?
Tako je, ali samo stvaranje nije dovoljno, koliko god ta umjetnost bila dobra. Velik dio posla čini promocija, komunikacija i društvene mreže. Uspjeti može umjetnik koji slika, ima svoju web stranicu, Facebook stranicu, radi na marketingu, prijavljuje se na natječaje, prodaje u velikim on-line galerijama. A na žalost, to se ne uči na likovnim akademijama. Ja sam imala sreću, Krešo je za marketing genijalac, on me uputio. Ako će umjetnik slikati, a onda sjesti u kafić i govoriti kako ga nitko ne razumije i očekivati pomoć od grada ili države, nema ništa od toga. Ako čeka da ga drugi pomažu, od čega će živjeti?
Prvu samostalnu izložbu imali ste iste također 2017. godine, u Sarajevu. Kako je do toga došlo?
Sarajlije su došli do mene preko društvenih mreža i pozvali me da izlažem kod njih. Do ideje je došlo gotovo spontano, tijekom jedne prepiske na Facebooku. Kao u Balaševićevoj pjesmi, Sarajevo mi je “kao dijete pružilo ruke”. Izložba je bila super, a predstavili smo Šibenik, županiju, Nacionalni park Krku, naš Pipi i oni su mi bili sponzor. Podrška je bila velika. Nakon toga imala sam kolektivnu izložbu u galeriji Vinko Draganja u Splitu, a onda, konačno, prije dvije godine imala sam samostalnu izložbu u Šibeniku, poslije i u Zagrebu.
Zašto vam je trebalo toliko dugo da ste predstavite svome gradu?
Ajme meni! Kočilo me i to što nemam formalnu naobrazbu. Napraviš oko, lice, staviš boje, sjene pa gledaš i misliš se što će reći oni koji znaju nekog vraga o slikanju. Mislila sam da nikad neću izlagati u Šibeniku dok nisam upoznala ekipu iz galerije Azimut. Sjajni su, pozvali su me na kavu pa su me odveli u galerijski prostor u unutrašnjosti srednjovjekovnih bunara. To jedan fantastičan, čaroban prostor i zapravo jedino mjesto na kojem ja u Šibeniku mogu izlagati. I kada oko sebe imate jednu takvu ekipu koja razumije umjetnika, njegove potrebe, ideje, pa i gluposti, normalno da je na kraju ispalo odlično.
Slikate gotovo isključivo ženske portrete. Zašto?
Slikam žene zato što njih razumijem. Razumijem našu ludost, nadu, strahove i sve naše boje. Ne mogu slikati nešto što ne razumijem. Ja ne razumijem maslinu, volim brodove, ali ne znam zašto bih ih slikala. Ljudsko lice, a osobito žensko, nešto je drugo. Nepresušni izvor emocija. Jedna podignuta obrva oslikava potpuno drugu emociju na tom licu, a to je ono što me oduševljava. Do kraja života svaki dan da slikam žensko lice, imala bih uvijek drugu emociju i drugu priču.
Tko su vaši modeli? Jesu li to stvarne žene?
To su miksevi. Počnem od jedne fotografije, onda se prebacim na drugu pa s treće uzmem treći detalj, a onda me taj novi lik uvuče i završim je kao nešto potpuno deseto od početnoga.
Vidim da imate puno tamnoputih žena.
Sve je krenulo od glazbe. Obožavam južnoafričke zborove, njihov ples i narodne nošnje. I sve te predivne boje. Tamna koža je sjajnija, oči više dolaze do izražaja, a boje na njima dobivaju punoću. Da slikam sebe i stavim šareni turban, bila bih nešto bljedunjavo s nečim šarenim, ali kada na njih stavim zlatnu, crvenu, žutu, slika je življa, vedrija, veselija, ljepša. I uvijek se vratim na glazbu. Te su slike pune ritma i energije. Nekad je to gospel, nekad soul, nekad R&B ili hip-hop. Glazba je sastavni dio emocije na mojim slikama.
Što vas najviše fascinira na ženskom licu? Možda oči, koje su na vašim portretima najizražajnije?
Oči. One su najupečatljivije, sjene oko očiju, boje, iz očiju se najviše emocija može dobiti. Fascinira me i kosa, iako nju volim pokriti maramom.
Slikate li i poznate modele?
Rijetko. To su uglavnom bili muški: Freddie Mercury, David Bowie, a naslikala sam i Marylin Monroe. Ona je otišla u Teksas.
Slikate li i portrete nepoznatih muškaraca?
Kada se odlučim slikati muško lice, na kraju opet ispadne žena. Nešto u očima mi počne djelovati ženstveno i malo-pomalo skroz ga feminiziram. Čak i kad nacrtam brkove i bradu, još uvijek iz njega izbija neka ženska energija. Portrete poznatih mogu nacrtati bez problema hvatajući se za neke karakteristične crte lica. Ali generalno, svi moji pokušaji završavali su nečim “preljepuškastim”.
Jeste li naslikali autoportret?
Ne.
A sebi bliske žene, majku, prijateljice?
Nacrtala sam oca. I Krešu. Krešo je tu na zidu, izgleda kao Disneyeva ilustracija. Takav je. Sanjar. Njemu ništa nije nemoguće. Kada je izašao natječaj za London, on je odmah rekao: “Prijavi se!” Ja mu kažem: “Šta ću se prijavljivati, kako ćemo otići, di su nam pare za London”, a on mi kaže: “O tome ćemo razmišljati ako prođeš.” Tako je i bilo. Kada sam prošla, sjeli smo, sve posložili i lijepo otišli.
Kakvi su vam planovi, što ćete dalje?
Plan je da sve ovo s pandemijom prođe, raditi, pratiti natječaje, što više izlagati. Ali još važnije mi je pritom uživati u svemu što radim. I da imam dovoljno vremena za sebe i našu malu obitelj. Predivan je život kad radiš ono što voliš i kad ga dijeliš s onima koje voliš. Veliki san je jednog dana izlagati u New Yorku. Bila sam tako kao turist i zaljubila sam se u taj grad. Inače, san mi je imati malu galeriju s ateljeom, dolje u gradu, u Šibeniku, ali prostori su tako basnoslovno skupi da je vjerojatnije da ću imati izložbu u New Yorku.
