Na današnji dan, prije točno 50 godina, svečano je otvorena Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog. Tadašnje novine nazivale su ga "hramom glazbe" i "ponosom Zagreba", a njegovo otvorenje proglašeno je glazbenim događajem stoljeća – tijekom dvodnevnog slavlja, 29. i 30. prosinca 1973. godine, kroz novootvorenu dvoranu Lisinski prošlo je više od 30.000 ljudi i održana su čak 24 koncerta!
No, Zagreb, ali i cijela Hrvatska, dugo su godina čekali na takvu koncertnu dvoranu. Još u 19. stoljeću rađa se koncertni život Zagreba, kako piše u svojoj doktorskoj disertaciji voditeljica Multimedijsko-dokumentacijskog odjela dvorane Ana Unkić, čije će nam neprocjenjivo i detaljno istraživanje poslužiti kao vodič u ovom tekstu o povijesti Lisinskog.
Prvi koncert kojemu je plakat ujedno i najstariji sačuvani tiskani podatak o nekoj javnoj glazbenoj priredbi u Zagrebu održan je tako 1. srpnja 1818. godine u Kraljevskoj akademiji, danas Gornjogradskoj i Privatnoj gimnaziji na Trgu Katarine Zrinske. Tijekom 19. stoljeća koncerti su se održavali u redutnoj dvorani Stankovićeva kazališta, danas Skupštini Grada Zagreba, Građanskoj streljani, odnosno Kinu Tuškanac, Preporodnoj dvorani Palače Narodnog doma HAZU... Prva je pak, namjenski građena koncertna dvorana u Zagrebu, otvorena 1876. godine, bila ona Hrvatskog glazbenog zavoda u Gundulićevoj, a 1895. svečano je otvoreno i Hrvatsko narodno kazalište.
Ipak, stanovništvo Zagreba na prijelazu stoljeća nezadrživo je raslo, a jednakom brzinom rasli su i njihovi kulturni apetiti. Otvoren je zatim 1921. godine i čuveni Music-Hall u Teslinoj, kasnije zvana dvorana Istra, koja je desetljećima potom bila središte glazbenih i inih kulturnih događanja u Zagrebu. Tridesetak godina kasnije, već dotrajala Istra nije više mogla udovoljiti uvjetima orkestara i ansambala koji su u njoj nastupali, a nakon što je usred jedne probe sa stropa dvorane otpao i željezni okvir, sredinom 50-ih godina, tadašnji šef dirigent Zagrebačke filharmonije navodno je prvi izložio ideju o izgradnji Doma Zagrebačke filharmonije zagrebačkom gradonačelniku Većeslavu Holjevcu. U otprilike isto je vrijeme prikladan prostor tražila i Matica iseljenika Hrvatske te je zatim odlučeno da će se Dom Matice iseljenika Hrvatske i koncertna dvorana graditi usporedno i da bi se trebali angažirati domaći arhitekti.
Godine 1957. raspisan je Natječaj za izradu idejnih skica Doma Matice iseljenika Hrvatske s koncertnom dvoranom u Zagrebu i od 36 prijavljenih radova, prvu nagradu odnijeli su projektanti Marijan Haberle, Minka Jurković, Tatiana Zdvořák-Erlih te Eugen Erlih, koji je izradio konstrukciju Dvorane. Izgradnja je započela 1960., međutim, uslijed niza financijskih poteškoća i prirodnih katastrofa poput velike zagrebačke poplave 1964., čak 13 godina će proći prije no što će Zagrepčani konačno dočekati svoj hram kulture.
Nezadovoljstvo neispunjenim grandioznim obećanjima o izgradnji koncertne (ali i najavljivane sportske) dvorane na kojoj su radovi svako toliko stagnirali, a razni gradonačelnici se izmjenjivali, bilo je opipljivo te je cijeli proces postao predmetom javnog ismijavanja. Tako 1972. "Fadil Hadžić, koji je pod pseudonimom Zoran Zec objavljivao ironične portrete kulturnih djelatnika, zapisuje: 'Predsjednik Zagreba Josip Kolar viđen je jučer na Cmroku kako sluša muziku iz svog tranzistora. Drug Kolar želi dokazati na djelu da se u muzici može uživati i bez koncertne dvorane.' A budući da se dovršetak Dvorane stalno odgađao, popularni lik Pero legendarnog karikaturista Ota Reisingera, dugogodišnji zaštitni znak Vjesnika, u više je navrata duhovito komentirao dugotrajnost izgradnje Lisinskog, među ostalim i slikovnim prikazom ostarjelog sportaša zavaljenog u fotelju pored kojega mladić vježba violinu, koji je popratio prigodnim tekstom: 'Vježbaj, sinko, samo vježbaj! Ako ja nisam dospio nastupiti u Zagrebačkoj sportskoj dvorani, ne znači da ti nećeš dospjeti da sviraš u zagrebačkoj'", navodi neke od brojnih dosjetki na račun izgradnje Lisinskog Ana Unkić.
Mnogo se rasprava vodilo i o imenu koje bi trebala ponijeti buduća dvorana – čuveni violinist Zlatko Baloković navodno je želio da se nazove po njemu, a među prijedlozima našao se i naziv "Beethoven-dvorana". Ime joj je na koncu dao naš veliki skladatelj, redatelj i pjevač Vladimir Ruždjak, kazavši kako koncertna dvorana u Zagrebu treba nositi ime najvećeg skladatelja naše muzičke prošlosti – Vatroslava Lisinskog.
Sve se to čekanje naposljetku itekako isplatilo, jer u idućih pola stoljeća, Lisinski opravdao je sva očekivanja, postavši domaćin tisućama koncerata, predstava i umjetničkih događanja i s oko tristo tisuća posjetitelja godišnje jedna od najposjećenijih kulturnih institucija u Hrvatskoj. U Lisinskom danas nalazimo Veliku dvoranu s 1848 sjedala i Malu dvoranu s 309 sjedala, najveće filmsko platno u zatvorenom prostoru u Hrvatskoj s 19 puta 8 metara te druge, nakon zagrebačke katedrale, najveće hrvatske orgulje.
Pamtimo i natjecanje za pjesmu Eurovizije koje se u Lisinskom održalo 5. svibnja 1990., a tijekom godina tamo su nastupala i neka od najvećih imena klasične, ali i jazz i popularne glazbe, među kojima su, nabrojimo samo neke, Berlinska, Bečka i Londonska filharmonija, Orkestar milanske Scale, Leonard Bernstein, Luciano Pavarotti, Jośe Carreras, Plácido Domingo, Joshua Bell, Tina Turner, Ray Charles, Sting, Nick Cave, Chris Cornell, Dizzy Gillespie, Ella Fitzgerald, Chick Corea, Charles Aznavour, Diana Krall te naši Lovro pl. Matačić, Vjekoslav Šutej, Ruža Pospiš-Baldani, Vice Vukov, Josipa Lisac, Oliver Dragojević, Arsen Dedić i mnogi, mnogi drugi.
Obilježavanje svog velikog jubileja Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog započela je jučer, a proslava se uz cjelodnevni program nastavlja još danas i sutra. Večeras nas tako među ostalim očekuje i svečani koncert na kojem će nastupiti Simfonijski orkestar Hrvatske radiotelevizije, Zagrebačka filharmonija, Zbor Hrvatske radiotelevizije, Zbor Opere Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu i Akademski zbor Ivan Goran Kovačić, dok će sutra sve kulminirati tradicionalnim novogodišnjim Filharmonijskim balom.
