Jačanje desnice i konzervativizma u Sjedinjenim Američkim Državama sve više zahvaća i kulturnu sferu. Nove vijesti o naporima kršćanskih i nacionalističkih skupina koje rezultiraju apsurdnim zabranama knjiga i napadima na knjižničare, divljanju zbog "opscenih" renesansnih skulptura te uvođenju zakona koji ograničavaju slobode žena i manjina - a sve pod parolom zaštite djece - kao da pristižu svaki dan. No, prisjetimo li se ne tako davnih domaćih prosvjeda protiv kazališnih predstava, plakata pa i školskih lektira, kao i najnovijih zabrana koncerata "nepoželjnih" izvođača, američka nam se stvarnost više ne čini baš tako dalekom.
Najnoviji i poprilično alarmantni podaci pokazuju kako je SAD-u zabilježeno do sada najviše prijedloga za zabranu knjiga, a većina knjiga za koje su podneseni zahtjevi za uklanjanje napisali su članovi LGBTQ+ zajednice i pripadnici rasnih i etničkih manjina ili je riječ o knjigama u kojima su oni protagonisti, kaže ALA, Američko knjižničarsko društvo. Upravo ALA objavilo je popis knjiga koje su se prošle godine najčešće nalazile na meti konzervativnih skupina. Najproblematičnija knjiga bila je tako "Gender Queer", grafički roman-memoar o rodnom identitetu Maie Kobabe, koja se identificira kao nebinarna osoba, dok je druga na listi najčešće zabranjenih knjiga bila "All Boys Aren't Blue" Georgea M Johnsona, memoar koji govori o Johnsonovom djetinjstvu, adolescenciji i studentskim godinama kao queer osobe afroamerikanskog podrijetla.
- Objavom ovog popisa na kojem se nalazi 13 djela, željeli smo skrenuti pozornost na sve te hrabre autore čiji rad izaziva i mijenja status quo i nudi svježe poglede na kompleksne društvene probleme. Zatvaranje očiju pred stvarnošću prikazanoj u ovim pričama neće učiniti da ti problemi nestanu. Knjige nam daju hrabrost i pomažu nam da razumijemo jedni druge - izjavila je Lessa Kanani’opua Pelayo-Lozada, predsjednica ALA-e.
U 2022. godini, pokazuje pak istraživanje Američkog PEN-a zahtijevale su se zabrane za čak 2571 naslov, što je porast od 38% u odnosu na 1858 naslova u 2021. godini i najviše zahtjeva ikad. Dio knjiga koje su na meti zabrana, ponekad se čak i pale.
Jedna od najzabranjivanijih knjiga svih vremena u Americi je čuvena “Sluškinjina priča” spisateljice Margaret Atwood. No, Atwood se protiv cenzure knjiga odlučila boriti na vrlo domišljat način te se udružila sa svojim izdavačem, Penguin Random House, kako bi stvorili izdanje “Sluškinjine priče” - otporno na vatru.
- Usprkos odlučnim nastojanjima da se cenzurira i ušutka, ova nezapaljiva knjiga simbol je naše zajedničke odlučnosti da zaštitimo knjige, priče i ideje od onih koji ih se boje - rekla je izvršna direktorica Američkog PEN-a Suzanne Nossel.
“Sluškinjina priča”, objavljena 1985. godine, poslužila je i kao inspiracija za istoimenu hit seriju koja je trenutno u svojoj šestoj sezoni, a postala je i međunarodni simbol feminističke borbe.
- Nadajmo se da nećemo doći do faze masovnog spaljivanja knjiga, kao u “Fahrenheitu 451”- rekla je Atwood u izjavi referirajući se na kultni roman Raya Bradburyja.
- Ali ako se to i dogodi, nadajmo se da će se neke knjige pokazati nezapaljivima - da će se nastaviti širiti potajno, kao što se to uostalom događalo i sa zabranjenim knjigama u Sovjetskom Savezu - kazala je.
Američki PEN u svom je istraživanju identificirao najmanje 50 skupina uključenih u promicanje zabrane knjiga na nacionalnoj, državnoj ili lokalnoj razini. Te skupine dijele popise knjiga i koriste taktike kao što su okupljanje školskih odbora, traženje novopodobnih sustava ocjenjivanja za knjižnice, korištenje huškačkog jezika o "groomingu" i "pornografiji". Neki idu čak i toliko daleko da podnose kaznene prijave protiv učitelja i knjižničara. Većina tih skupina, koje zastupaju konzervativne društvene stavove je nastala 2021. godine, a mnoge prijave za zabrane knjiga mogu se na neki način povezati s njihovim aktivnostima. Neke od njih zastupaju kršćanske nacionalističke političke stavove te mnoge za cilj imaju reformu javnih škola, u nekim slučajevima kako bi promicale više vjerskog obrazovanja. U najmanje nekoliko dokumentiranih slučajeva (na primjer, u Teksasu, Floridi i Pennsylvaniji), pojedinci koji su podnijeli pritužbe na knjige nisu čak niti imali djecu koja su pohađala javne škole u vremenu kada su podnijeli prigovor.
No, zabrane knjiga u SAD-u nisu ništa novo. Poznat je slučaj iz 1850-ih, kada je objavljena “Čiča Tomina koliba”, roman autorice Harriet Beecher Stowe, koji je zagovarao aboliciju ropstva, što se robovlasnicima naravno nije svidjelo pa je knjiga zabranjena i spaljivana. Zatim je u 1873. godini donesena i zabrana posjedovanja opscenih i nemoralnih tekstova, kako bi se spriječilo širenje znanja o seksualnosti i seksualnoj zaštiti. Jedan od mnogih primjera cenzure književnosti je i knjiga "Ljubavnik Lady Chatterley" Davida Herberta Lawrencea, koja je u SAD-u zabranjena 1929. godine zbog vrlo detaljno opisanih scena seksa. Tadašnji senator Reed Smoot smatrao je da takva knjiga ne smije doprijeti do javnosti te je čak izjavio kako je tu knjigu "napisao čovjek bolesnog uma i duše toliko crne da bi zamračila čak i tamu pakla", na štetu jadnog Lawrencea. Nedavniji primjer su i knjige iz serijala "Harry Potter" spisateljice J.K. Rowling, koje su više godina bile među prvima na ljestvici najosporavanijih knjiga, iz razloga što taj mali čarobnjak navodno promiče anti-obiteljske sentimente, okultizam, sotonizam i nasilje.
I u svijetu, zabrane knjiga postoje otkad postoji i pisana riječ, ali ne možemo ne primijetiti kako do sada nikada nisu urodile plodom. Riječi lete, ali pisano ostaje, uostalom glasi i poznata latinska poslovica.
Uz zabrane knjiga, navedene skupine pokušavaju zatvoriti i knjižnice te napadaju knjižničare, zbog istih razloga iz kojih žele zabraniti i knjige. Ako smatraju da knjižničari i učitelji promoviraju neke od knjiga koje po njima negativno utječu na njihovu djecu, dojavljuju to policiji i lokalnim dužnosnicima te lobiraju da se knjižnicama uskrati javni novac, a zabilježene su i lažne dojave o bombama u knjižnicama. Zbog toga je već niz američkih javnih knjižnica bio prisiljen zatvoriti svoja vrata ili ograničiti djelovanje, a pojedinci također i maltretiraju knjižničare do te mjere da iz straha za svoj život daju otkaze.
Knjižničarka Amanda Jones podijelila je s medijima svoju priču, rekavši da se suočava s neumoljivim napadima na internetu, poput bizarnih lažnih optužbi da djeci dijeli "seksualne, erotske i pornografske materijale koji zagovaraju i analni seks". Jones tvrdi da su je na taj način prikazali kao "devijantnu i opasnu za djecu".
- Samo zato što vi ne želite čitati ili vidjeti određenu knjigu, to vam ne daje pravo uskratiti je drugima ili zahtijevati njezino premještanje - rekla je Jones.
Još jedan kulturni šok dogodio se nedavno, kada su neki roditelji otišli toliko daleko da čak ni za bijele muškarce, i to neke koji postoje od 16. stoljeća, u školskom kurikulumu nema mjesta - jer pazite sad ovo, vidi im se spolni organ pa je automatski riječ o pornografiji! Naime, roditelji jedne škole na Floridi su se žalili što im djeca u školi uče o Michelangelovom Davidu, a ravnateljica je zbog žalbi roditelja bila primorana i dati otkaz. Nešto o tome imala je za reći i Cecilie Hollberg, ravnateljica Galerije Akademije gdje je izložena skulptura Davida.
- Misliti da bi David mogao biti pornografski znači doista ne razumjeti sadržaj Biblije, ne razumjeti zapadnu kulturu i ne razumjeti renesansnu umjetnost - rekla je Hollberg.
To zapravo za Floridu i nije čudno, bar otkad je na čelu te savezne države republikanac Ron DeSantis. Guverner je to zbog kojeg je ranije proveden zakon o zabrani pobačaja nakon šestog tjedna trudnoće, a nedavno izglasan i zakon doslovnog naziva "ne govori gay" koji u školama i vrtićima zabranjuje rasprave i učenje o seksualnoj orijentaciji i rodnom identitetu. Također, na Floridi se trenutno spremaju i novi zakoni koji bi zabranili pričanje o menstruaciji prije šestog razreda.
Uz to, mnogi roditelji žale se na prikaze LGBTQ+ zajednice u animiranim filmovima, opravdavajući se da je riječ o seksualizaciji djece, iako još ni jednom nismo čuli molbu da se cenzurira “Trnoružica” koju princ, dok je vrlo očito uspavana strastveno ljubi bez njenog pristanka, ili da Sebastian u crtiću “Mala sirena” pjeva: "Da, želiš je, moguće da i ona tebe želi, postoji samo jedan način da ju pitaš i to nije riječima - poljubi je". Ali, čim je došlo do toga da malu sirenu Ariel u novom Disneyjevom filmu glumi afroamerička glumica, mnogi su se bunili kao da dolazi kraj svijeta.
U velikom dijelu Amerike već neko vrijeme na meti je i još jedan važan aspekt kulture povezan s LGBT zajednicom, pa se nakon knjiga, crtića i skulptura napadaju i tzv. “drag showovi” koji ruše tradicionalne rodne obrasce.
Nažalost, sve navedeno radi se pod opravdanjem navodne zaštite djece pa se postavlja pitanje: Je li pravi cilj ovih napada zatupljivanje djece? Jer, ako djeca prestanu učiti o seksualnosti, ako prvi spolni organ ne vide čak ni na skulpturi do 21. godine, ako o menstruaciji ne uče do šestog razreda, kako možemo očekivati da će biti spolno odgovorni i pravilno koristiti zaštitu, kada je već i ukinuto pravo na pobačaj? Ako djeca prestanu učiti o raznolikosti ljudi i manjinama, u kojem to smjeru ide naše društvo?
A u državi gdje su djeca česte žrtve oružanog nasilja i pucnjava u školama, vlastima je očito važnije zabranjivati obrazovanje i uživanje u kulturi. Samo ove godine u Americi dogodilo se više od 160 masovnih pucnjava, a u zadnje tri godine svake godine ih je bilo oko 600. No, unatoč tome strože zakone o oružju prema najnovijim anketama želi mizernih 24% republikanaca.
Iako su svi navedeni primjeri iz Amerike pa možemo misliti da je to daleko od nas, ti se problemi i konzervativni stavovi definitivno počinju prelijevati i u ostatak svijeta. Slične sentimente iskazao je i poznati nogometaš Dejan Lovren koji je javno objavio kako će raskinuti svoju pretplatu na Disney+ jer mu se nije svidjelo što je u njihovom sadržaju sve više zastupljena queer zajednica. Također, u Hrvatskoj nije strano da kršćanske udruge poput U ime obitelji ili Vigilare, traže ukidanje po njima nepoćudnih lektira iz škola, jer će zbog nekih od njih, kako kažu, djeca "prije steći ovisnost o pornografiji, nego želju za čitanjem klasika i proširivanjem spoznajnih vidika".
Prisjetiti se možemo i slučaja zabrane plakata za predstavu "Fine mrtve djevojke" Olivera Frljića zbog navodne povrijeđenosti vjerskih osjećaja građana, a na zabranu je pozvala udruga Vigilare. Protiv istog redatelja, ali ovaj put protiv predstave "Naše nasilje, vaše nasilje" pokrenuti su i prosvjedi u Splitu pod organizacijom HRAST-a i HSP-a. Predsjednik splitskog HRAST-a Mihael Darko Burazin o Frljiću je komentirao i kako mu je "potreban egzorcist jer mu je samo Sotona mogao prišapnuti ideju za predstavu". Mnogi smatraju i da su nedavne zabrane koncerata narodne glazbe u Puli i Osijeku - zbog toga što takva vrsta glazbe po riječima gradonačelnika ta dva grada "ne pripada kulturnom profilu grada" - još jedan korak u širenju cenzure kulturnih sadržaja.
Udruga Vigilare, koja je već i osuđena za diskriminaciju i uznemiravanje LGBTQ+ osoba, također na svojoj službenoj stranici održava fantastičnu rubriku "Oni" u kojoj se trenutno mogu pronaći članci poput "Riječki HNK izlaže djecu sodomitskoj pornografiji. Hoće li DORH reagirati?" ili "Roditelji, oprez! HRT prikazuje “obiteljske“ filmove koji promiču LGBT sadržaj". Na takvim i sličnim primjerima možemo primijetiti istu gorljivu želju za ukidanjem kulturnih sadržaja kakvu iskazuju i njihovi američki istomišljenici, koji zastupajući kršćanske nacionalističke stavove pod parolom reforma javnih škola i korištenja izraza "pornografija" pokušavaju zabraniti kulturu.
Ne bi li barem kultura svugdje u svijetu trebala biti slobodna od osuđivanja i predrasuda?
