Svoju sedmu knjigu prevedenu na hrvatski, dramu "Izložba", i najnoviji
roman "Alla cieca", talijanski književnik Claudio Magris
autor romana-eseja s "mitteleuropskom" kulturološkom potkom
"Dunav" i "Mikrokozmi", u kojima se dotiče i hrvatskih ličnosti i
krajeva predstavio je u Zagrebu.
VL: Sredozemlje i srednja
Europa okosnica su Vašeg autorskog zanimanja. Mogu li ta
odredišta "stare slave" danas izdržati nalet globalizacije?
MAGRIS: Teško da bi se Zagreb ili Trst, Prag ili
Budimpešta mogli oduprijeti globalizacijskim gibanjima. Ona
se ne mogu zaustaviti. Problem je kad se globalizacija provodi
anarhično, okrutno kapitalistički, s golemom američkom prevlasti. Ipak,
ne možemo jednostavno reći: mi smo za Europu duha, a ne za Europu
novca. Moramo prihvatiti da novac zna donijeti i pozitivna iskustva u
nekim oblicima kapitalizma.
VL: Jedan je od ključnih
pojmova u Vašem opusu "granični identitet". Uobičajili smo
tu rubnu, graničnu poziciju shvaćati negativno, kao nedostatak. Mora li
tako biti?
MAGRIS: Granični identitet može se gledati i kao pozitivan element. Taj
pogled međutim potječe iz relativno novoga iskustva. Sad shvaćamo da je
položaj na razmeđu država, nacija ili kultura prilika da se susretnemo
s drugim, drugačijim. U prošlosti nije bilo tako, trebalo je
prekinuti lanac nasilja da bi se moglo živjeti zajedno ili barem mirno
jedni pokraj drugih.
VL: Kao i u prethodnim
djelima, i u "Izložbi" ste posegnuli za stvarnom ličnošću,
austrijskim slikarom Vitom Timmelom, još jednim primjerom
osobe "s ruba".
MAGRIS: Vjerujem poput Sveva da je "život originalniji" od
naših izmišljanja. Dakako, tijekom pisanja svaki
lik zadobije novo obličje i novu sudbinu. Tako je bilo i s Timmelom. Ta
je knjiga autobiografska možda više od svih koje sam
napisao, iako samo metaforički, budući da nisam ni slikar, ni lud, niti
sam umro u ludnici.
VL: Zašto ste
najnoviji roman, svojevrsnu kroniku 20. st., naslovili "Naslijepo"?
MAGRIS: Ponukala me anegdota o admiralu Nelsonu koji je u bitki pred
Kopenhagenom topovima tukao taj grad iako je u njemu bila
izvješena bijela zastava. Nelson je, naime, dalekozor stavio
na svoje slijepo oko! Jednostavno, pucao je naslijepo. Htio
sam metaforički pokazati kako je pogubno zatvarati oči pred nasiljem,
ne htjeti vidjeti nasilje. A nasilja je u 20. st., od komunizma do
fašizma, bilo na pretek. Ipak, ja nisam socijalni pesimist.
Prošlo je stoljeće bilo i stoljeće velikoga napretka i
mnogostruke emancipacije golemih skupina: nacionalnih, socijalnih,
rasnih, spolnih....
Od Krleže do Jergovića
VL: Krležu spominjete u knjizi "Dunav", Matvejeviću ste pisali predgovor za "Mediteranski brevijar". Poznajete li djela novijih hrvatskih autora?
MAGRIS: Uz Krležu, Matvejevića, Machieda, Marinkovića i druge hrvatske pisce starijega ili srednjega naraštaja, ne mogu reći da poznam i one najmlađe. Iznimka je Miljenko Jergović čija su djela dosta prevođena na talijanski. U predstavljanju nekih od tih prijevoda u Italiji i sam sam sudjelovao.
