Nama koji se bavimo kulturom i umjetnošću, koji je pratimo, cijenimo i trudimo se u njoj pronaći onu transformativnu moć za koju smo toliko uvjereni da je posjeduje i prelako je katkad zapasti u rezignaciju i letargiju. Povjerovati možda i na trenutak onima koji kažu da je možda bolje, primjerice, kopati krumpire. Kultura, kažu, ne generira ono što bi trebala – profit, a umjetnici su sisači državnog proračuna, paraziti na mukotrpno zarađenom novcu nekih poštenih ljudi. I kada pozivaju na promjenu, kada ukazuju na društvene probleme, njihovi vapaji ostaju zarobljeni u maloj i klaustrofobičnoj eho-komori istomišljenika.
Ali što ako je biti parazit neizbježna sudbina svih nas? Što ako je biti parazit, u suštini, pozitivna i korisna stvar? Tim mislima, koje je u svojoj knjizi “Parazit” formulirao francuski filozof Michel Serres, vodili su se kustosi ovogodišnjeg 36. Salona mladih, Jurica Mlinarec, Luja Šimunović i Klara Petrović. I mislimo da su na itekako dobrom tragu jer nešto ovako svježe i interesantno kao što je upravo otvorena središnja izložba umjetnika do 35 godina u Meštrovićevu paviljonu odavno nismo vidjeli.
Tri su značenja riječi “parazit”, pišu o Serresovoj tezi kustosi iz mladog kolektiva Kućća. “Biološki, društveni i onaj koji uvodi nemir, kao šum ili buka u komunikaciji. Tako shvaćen, parazit ima transformativnu, kreativnu i produktivnu moć da intervenira u sustav. Malen je, ali smeta, iritira, prekida, pokreće, zaustavlja. Svi na neki način djelujemo parazitno – nekad gosti, nekad uljezi, nekad domaćini. Nekad slučajno sve poremetimo. A nekad svjesno.”
– Razmišljajući o tome, a i budući da dolazimo s nezavisne scene i itekako su nam poznate priče o “parazitiranju umjetnika”, željeli smo na neki način preuzeti natrag tu riječ. Činilo nam se da umjetnost, iako doista može biti provokativna i zahtijevati promjene, kao da ne uspijeva ući u druge sfere života i, kada izađemo iz svog balončića, shvatimo da ljudi ne pričaju zaista o tome, da ne znaju za neki rad ili da se nešto uopće dogodilo. Zato nam se parazitizam nametnuo kao odličan moment, jer iako je umjetnost u sjeni i djeluje u pukotinama, na taj način ipak uspijeva prodirati u društvo i ti sitni, maleni pomaci ipak moraju imati neki utjecaj – kaže nam Klara Petrović, jedna od kustosica središnje izložbe “Paraziti”.
Svi umjetnici pozvani su na Salon mladih da na svoj način obrade temu parazitizma, preuzmu ulogu štetočina koji polako, ali sigurno glođu granice našeg svijeta. Neki su to prihvatili doslovno, neki metaforički, a neki i sasvim osobno i rezultat je fantastičan.
U Meštrovićevu paviljonu naići ćete tako, primjerice, na rad Antonija Kutleše. Propitujući budućnost našeg planeta, koji ozbiljno ugrožava proizvodnja hrane za rastuće stanovništvo, Kutleša je došao do ingeniozne zamisli. Kukci, poznato je, izvrstan su izvor proteina, a zbog lakoće njihova uzgoja moguće je i da će nam u ne tako dalekoj budućnosti postati i jedan od važnijih prehrambenih proizvoda. A začarani krug u kojem je čovjek zvijer na vrhu hranidbenog lanca, a istovremeno i hrana Kutleša je istražio instalacijom “Ja, hrana”. I tako od vlastite krvne plazme radi malene biste samog sebe, koje zatim nemilosrdno proždiru horde kukaca zvanih poljski šturci da bi ih on na koncu zauzvrat pojeo. Pa iako je Kutlešina instalacija na prvu pomalo gnjusna, je li doista išta gnjusnija od industrije mesa?
A s malo probavljivijom formom parazitizma, onom društvenom, u koštac su se uhvatili Petar Vranjković i Buga Kranželić. Ispred njihove instalacije koja se sastoji od dva televizora na kojima se simultano vrte intervjui s njih dvoje, postavljeni su udobni, debeli, stari tepisi kakve nalazimo u gotovo svakom zagrebačkom podstanarskom stanu. Mladim generacijama je, dobro to znamo, kućevlasništvo neostvariv san, a podstanarstvo u sve skupljim, a sve gorim stanovima naprosto činjenica na koju se moraju naviknuti. Tako se, primjerice, godinama živeći u poetično nazvanom “Pansionu Pansini”, a zapravo tipičnom poluraspadnutom studentskom stanu, i umjetnica Buga Kranželić navikla na njega. Štoviše, kao da je u pitanju bila neobična forma stockholmskog sindroma, taj stan i zavoljela. S druge strane, njezin cimer Petar Vranjković, priča nam, u tom stanu vidio isključivo ono što ne valja – plijesan na zidovima, oštećenja od potresa, prastaru drvenariju i višegodišnju nebrigu. Njihova različita iskustva iste situacije, efektno nam i precizno ilustriraju dvostruko parazitske odnose – stanodavaca koji parazitiraju od svojih podstanara i podstanara koji ne mogu, a da ne parazitiraju u tuđim stanovima.
Apstraktnijom vrstom odnosa, onom između toplog organskog materijala i hladnog hardvera, bavi se pak umjetnica Gaia Radić, čija monumentalna, no vrlo krhka instalacija dominira ulazom u paviljon. Ime joj je “Terra Incognita”, a sastoji se od četiri ekrana postavljena oko simbola izgrađenog od četiri vrste zemlje, a koji nalikuje na golemi lišaj. Na ekranima se neprekidno vrte njezini 3D apstrahirani prikazi Meštrovićeva paviljona koji trenutačno “parazitiraju” na serverima Googlea jer, potražite li tu zgradu na Googleovu Street Viewu, prikazat će vam se upravo te fantazmagorične apstrakcije. Poput zemlje od koje je sagrađeno njezino djelo, a koja samo čeka da je raznese propuh, i one su nestalne. Jer onog trenutka kada Google primijeti uljeza u svojoj domeni, nestat će.
Uz “Parazite”, ovogodišnji Salon mladih u maniri se središnje izložbe razmnožio po cijelom Zagrebu. Nastanio se u šest izložbenih prostora, među kojima su i Palača Vranyczany, Galerije Forum i Šira gdje se nalaze još dva izložbena programa, “Situacija” i “Venientes”. A nizom će aktivnosti, pop-up događanja, radionica, koncerata i predavanja koje će trajati do 19. lipnja, inficirati, nadamo se, i vas.
