Jurica Pavičić, jedan od najistaknutijih pripadnika novijega splitskog
književnog kruga kao izrazito vitalne dionice hrvatske suvremene
literature, ponajprije proze, ujedno je jedan od najustrajnijih autora
što se koristi žanrovskim obrascima tzv. trivijalne književnosti prema
kojima kroji svoje romane.
U njegovu slučaju to je najčešće žanr trilera, u pravilu obogaćen
kontroverznim političkim konotacijama i surovom socijalnom slikom
tranzicijske (poslije)ratne Hrvatske.
Najnoviji Pavičićev roman “Crvenkapica” (izdavač V.B.Z., Zagreb, gl.
urednik Nenad Rizvanović) slijedi trag svojih prethodnika (“Ovce od
gipsa”, “Nedjeljni prijatelji”, “Minuta 88” i dr.).
Opet je posrijedi zanatski vješto sročeno štivo s kriminalističkim
zapletom u središtu i društvenom zbiljom u pozadini. Ostvarivši gotovo
u potpunosti klasičan poetički zahtjev “jedinstva prostora i mjesta”,
autor u sudbonosnu svezu dugu tek jedan targičan dan upleće tri svoja
protagonista: religioznu i svakom autoritetu podložnu djevojku iz
Dalmacije, njezinu tetu iz nekoć bogate građanske zagrebačke obitelji
koja je preživjela logorske strahote u Drugom svjetskom ratu, te mladog
taksista s trudnom suprugom koji kućni proračun dopunjava otuđivanjem
antikviteta od imućnih i nemoćnih starica, a za vratom mu je ozbiljna
kamatarska prijetnja).
Brzinom izmjene prizora karakterističnom za filmski medij (kojega je
Jurica Pavičić izvrstan poznavatelj kao filmski kritičar i autor romana
što je bio predloškom za film Vinka Brešana “Svjedok”), roman doseže
dramatičnu kulminaciju s ubojstvom kao “krunom” i gasi se u nešto manje
uvjerljivoj i slabije motiviranoj završnici.
Pavičićevi uradci dobar su prilog, nimalo pejorativno rečeno, hrvatskoj
književnoj industriji, toliko potrebnoj u tradiciji u kojoj dominiraju
pisci nacionalni spomenici, a ne marni literarni “proizvođači”.
A “šljakeraj” će, kad-tad, nadamo se i u Pavičićevoj
bibliografiji, uroditi i književnom umjetninom neosporne vrijednosti.
KRITIKA
Surova bajka s gradskoga asfalta
