Ako maratonci trče počasni krug, otkako se vratila na svoju scenu i u obnovljenu zgradu koja sada ima i novu, komornu scenu, Gavella trči maraton. Naime, predstava "Što na podu spavaš" četvrta joj je premijera u mjesec dana, ritam je, dakle, jedna tjedno, a upravo ova predstava otvorila je u srijedu navečer i 36. Gavelline večeri.
Riječ je o velikoj koprodukciji ovog kazališta sa Srpskim narodnim pozorištem iz Novog Sada, Narodnim pozorištem Sarajevo i Internacionalnim teatarskim festivalom MESS – Scenom MESS, koja je u Zagreb stigla na kraju svog premijernog puta ovjenčana nagradama s brojnih regionalnih festivala, uključujući i Sterijino pozorje.
Predstava je nastala po istoimenom romanu Darka Cvijetića, a njezina je posebnost u redateljskoj formuli Kokana Mladenovića, koji je ujedno i autor adaptacije romana, uz Minu Petrić, Darka Cvijetića, Dubravka Mihanovića i ansambl predstave. Mladenović, naime, na scenu postavlja samog autora, koji definitivno ima i glumačkog talenta, koji je posebno dokazao u scenama koje su reminiscencije njegova idiličnog djetinjstva i odnosa s bakom i djedom. To što je Cvijetić cijelo vrijeme s glumcima na sceni donosi jedinstvenu interakciju te tako cijela priča, uz njezin težak i sumoran ratni dio, ima i svojevrstan književno-kazališni sloj, u kojem se junaci priča obračunavaju s autorom. Je li sve baš tako bilo? To je glavno pitanje tog sloja predstave, pitanje koje odjekuje i u svakom čovjeku u publici, jer ratna su zbivanja u Bosni i Hercegovini doista toliko složena i krvava da je u njih teško povjerovati, čak i iz pozicije ljudi koji su sličnim patnjama svjedočili tijekom ratnih devedesetih u Hrvatskoj.
Teška je to ratna priča koja počinje s mladim vojnicima koje je rat zatekao u vojarnama JNA i njihovim obiteljima koje kod kuće strepe za živote svoje djece, braće... Već iz prvih nekoliko scena jasno je kakav se užas kuha u "bosanskom loncu" i koliko će nevinih, s naglaskom na one mlade koji još nisu pravo ni zakoračili u život, nastradati u njemu. Cvijetićevo je djelo posebno i po tome što njegov svijet nije crno-bijel pa tako i oficir JNA, zadojen pričom o Jugoslaviji i bratstvu i jedinstvu, spašava svoje mlade vojnike i svoju glavu, kao i sve svoje ideale te svjesno stavlja glavu na panj. Zbog takvog pristupa ovo nije priča o nacijama koje su krvavo zaratile, već sve ima mnogo više, općeljudsko značenje. Svi stradavaju, svi pate i gube najmilije na najokrutniji način.
A oni koji su preživjeli, oni koji su novi život potražili na drugom kraju svijeta, ni oni nisu pobjednici. Oni se moraju suočiti s post festum užasom, činjenicom da njihova djeca rođena u Americi ne mogu nikako shvatiti što se to dogodilo na tom Balkanu, tko je tko i zašto se uopće ratovalo. Znamo li to i mi sami, pita ova predstava, koja je ujedno i moćna antiratna poruka. Svakako treba pohvaliti odličnu scenu Marijele Margete Hašimbegović te glazbu Irene Popović Dragović, koja je cijelu predstavu "umotala" u sevdah. Na sceni je, uz Cvijetića, dvanaestero odličnih glumaca iz Novog Sada, Sarajeva i Zagreba. Posebno su zasjale Tena Nemet Brankov u teškoj ulozi majke obitelji Cvijetić, Hrvatice koju u logor dolazi odvesti najbolji prijatelj jednog od njezinih sinova, te Aleksandra Pleškonjić u ulozi bake koja je Cvijetića naučila sve o snazi riječi i moći dobro ispričanih priča. Uza sve to, dugo ćemo pamtiti i olakšanje koje je donio Saša Krmpotić u urnebesnoj stand-up američkoj epizodi.
