Oskarovka Lady Gaga vratila se filmu. Kao što već dulje vrijeme znamo, riječ je o filmu “House of Gucci” Ridleya Scotta u kojem glumi poznatu talijansku “crnu udovicu” Patriziju Reggiani koja stoji iza ubojstva svojeg bivšeg supruga Maurizija Guccija, nasljednika ekscentrično slavnog istoimenog modnog carstva. Pa kada je nedavno na Instagramu objavila fotografiju sa seta kolege Adama Drivera i sebe u likovima Maurizija i Patrizije na raskošnom skijanju u Alpama, ne čudi da se zamalo srušio internet jer je u pitanju segment najiščekivanijeg filma godine. Sličnu krhkost internet je ponovno pokazao ovih dana kada je objavljen i prvi trailer filma kojim je ujedno potvrđeno da u kina dolazi 24. studenoga, točno na stotu godišnjicu osnutka Guccijeva carstva.
Na temelju trailera teško je donositi kritike i zaključke. Talijanska javnost osjetljiva na estetiku doduše već zdvaja nad glumačkom ekipom “napucanom” slavnim imenima (među njima su Jeremy Irons, Al Pacino, Salma Hayek, Jared Leto, Vincent Riotta...) koja je, prema mišljenju nekih, slabo ili nikako uhvatila pravu sržu Guccijeva stila. Najviše zamjerki ide nezgrapno maskiranom Jaredu Letu u ulozi Paola Guccija.
Ipak, uz redatelja koji obećava i produkciju MGM-a koja si je mogla priuštiti snimanje na originalnim lokacijama u Italiji, rekli bismo teško se može omanuti, no pogledavši trailer, ovako na prvu, doista nedostaje europske poetike. Što se tiče same priče, temeljena je na knjizi “The House of Gucci: A Sensational Story of Murder, Madness, Glamour, and Greed” Sare Gay Forden koja daje detaljan i stvaran prikaz dinastije Gucci, od njezinih početaka, svih njezinih članova, njihovih unutrašnjih sukoba i misterija pa do ubojstva Maurizija Guccija 1995. godine (bio je unuk osnivača modne kuće, koji je većinsko vlasništvo nad tvrtkom dobio nakon smrti svog oca Rodolfa 1983.) oko čega se uglavnom i vrti zaplet filma.
Naime, 46-godišnji Maurizio Gucci ubijen je te 1995., ujutro 27. ožujka, na stubištu ispred svog ureda u Milanu. Plaćeni ubojica ispalio mu je tri metka u leđa i jedan u glavu, a unajmila ga je, kako je kasnije sudski dokazano, njegova udovica Reggiani – što zbog ljubomore jer ju je ostavio zbog druge, što zbog njegova lošeg vođenja poslovnog carstva i straha da će njihove dvije kćeri zbog toga ostati bez izdašnih milijun dolara godišnje alimentacije. Policija je, doduše, na početku istrage znala da je posao obavio profesionalni ubojica, ali sumnjalo se da je ubojstvo naručila mafija. No, dvije godine kasnije progovorila je Giuseppina Auriemma – povjerila se prijatelju, koji ju je cinkao policiji. Giuseppina, koja je radila kao medij, ispričala je da je Patrizia Reggiani platila njoj i još trojici muškaraca 1,8 milijuna kuna da organiziraju Guccijevo ubojstvo. Auriemma je kasnije također osuđena na 25 godina zatvora.
Reggiani je pak osuđena na 29 godina, od čega je u zatvoru odležala 18 i oslobođena je 2016. godine. Otad je često u intervjuima govorila o svom zlodjelu, i to bez imalo kajanja. Kad su je novinari nedavno pitali zašto nije sama pucala u Maurizija, sarkastično je i s podsmijehom odgovorila da je tada već imala problema s vidom, pa nije htjela riskirati da promaši.
Samu obitelj Gucci, od siromašnih početaka do današnjeg najpoznatijeg loga na svijetu, oduvijek su pratile spletke, laži, utaje poreza, podmetanja i skandali dostojni onih na dvoru Luja XIII., zbog čega su ih talijanski mediji nazivali “okrutnim obiteljskim čoporom”. Na poslovnim sastancima odbora nije im bilo strano potući se, gađati se telefonom ili ručnim torbicama.
Samo carstvo osnovao je nekad siromašni izrađivač slamnatih šešira Guccio Gucci (rođen 1881.) koji je u potrazi za zaradom napustio rodnu Firencu nakon žestoke svađe s ocem. Otišao je u London gdje je radio kao perač posuđa u prestižnom hotelu Savoy i gledajući tamošnju bogatu klijentelu kako pristiže s luksuznim kovčezima i torbama, dobio je ideju za obiteljski posao: vratio se u Firencu i 1921. otvorio radionicu u Via della Vigna te počeo proizvoditi luksuzna sedla, jahaće čizme i prtljagu.
Nakon njegove smrti 1953. biznis preuzimaju dvojica njegovih najstarijih sinova (imao ih je četiri) – sanjarski raspoloženi Rodolfo koji se okušao i kao filmski glumac, i marketinški mag Aldo. Do 70-ih već imaju trgovine i u Americi, na Rodeo Driveu i Petoj aveniji, a Gucci je postao statusni simbol na tri kontinenta. Ispred trgovina u New Yorku bogataši su stajali u redovima zbog njihovih kultnih torbica s ručkom od bambusa, šalova Flora i mokasinki koje su malo podsjećale na one jahaće. Zašto ne? Bile su dovoljno dobre za Ingrid Bergman, Elizabeth Taylor, Grace Kelly, Jacqueline Kennedy i Sophiu Loren. Frank Sinatra, konkretno, naručio je desetke takvih mokasinki.
“Mi nismo poslovni ljudi, mi smo pjesnici”, hvalio se Aldo dok je obiteljsko poduzeće postajalo financijski rudnik zlata koji je vrvio intrigama. Rodolfo i Aldo borili su se međusobno za kontrolu mijenjajući pri tome saveznike u odborima za izdaju. Aldo je zbog utaje poreza 80-ih završio i u zatvoru, a vlastitog sina Paola, nadarenog dizajnera, spriječio je zatvaranjem bankovnih računa da pokrene modni brend pod svojim imenom. Ocu se osvetio cinkajući vlastima sve njegove porezne makinacije.
Rodolfov sin Maurizio, koji je s 50 posto udjela u vlasništvu 80-ih godina stekao vlast nad carstvom, dovest će posao na rub propasti. Tome će, naravno, kumovati njegov brak sklopljen 1973. s Patrizijom Reggiani, razmaženom i neotesanom, ali ambicioznim djevojkom iz bogate milanske obitelji kamionaša, koju je vodio životni moto “radije ću plakati u Rolls-Royceu nego biti sretna na biciklu”. Donosio je jednu za drugom lošu poslovnu odluku, živjeli su rastrošno, u brojnim vilama imali zidove od antilopa i leopardove kože, posjedovali penthause i jahte, plaćali vidovnjake koji su te silne nekretnine čistili od negativnih aura prijašnjih vlasnika. Kad je Maurizio 1985. ostavio obitelj zbog dizajnerice interijera Paole Franchi, djelomično si je potpisao smrtnu presudu i ostalo je povijest.
Pad Patrizije i posljednjeg člana obitelji Gucci tvrtki su u biti donijeli prosperitet. Domenico de Sole, koji je ostao u tvrtki nakon što mu je Maurizio 1993. prodao svoje dionice, pretvorio je obiteljski milijunski biznis u modnu industriju “tešku” milijarde dolara.
Uspio je 1999. kuću Gucci obraniti i od preuzimanja grupacije LVMH, kojoj je na čelu Bernard Arnault, i umjesto toga 42 posto dionica prodati grupaciji PPR, kojoj je na čelu François Pinault. U jednom istraživanju utvrđeno je da je Gucci danas najpoželjniji brend na svijetu – brend koji je na kraju ipak preživio, kako je to zgodno netko ustvrdio, ali tek kad su iz kuće Gucci otišli svi Guccijevi.
