Iz grada Zagreba s obiljem kulture došla sam 1965. godine, iz ljubavi, na otok na kojem se nije ništa nije događalo, u potpunu izolaciju. Tako svoju priču počinje legendarna Dagmar Meneghello, kolekcionarka umjetnosti, mecena brojnih umjetnika i zaštitni znak otočića Sv. Klement koji se smjestio preko puta grada Hvara. Proteklih mjeseci neumorna Dagmar svoju je bogatu kolekciju počela izlagati i u susjednim zemljama.
Zašto ste se odlučili kolekciju predstaviti i u susjedstvu?
Kolekcija to zaslužuje, a tu je i jubilej, pola stoljeća mog rada na prezentaciji hrvatske umjetnosti u svijetu. U Novom Sadu dobila sam prostor Galerije likovnih umetnosti Rajka Mamuzića i Muzeja savremene umetnosti Vojvodine. Izložbu je podržao i Hrvatski Građanski savez Srbije. Bila je impozantna i imala veliki odjek u medijima. Kulturne institucije naše države nisu mi ni odgovorile na pokušaj upoznavanja s projektom, potpuno su ga ignorirale. Nije bilo sredstava ni za katalog. A izložila sam 400 radova velikih imena: Šebalja, Kulmera, Sedera, Lesiaka, Šuteja, Nives K. K., Jermana, čitavu scenu osamdesetih, žensko pismo od Vere Fischer do Pauline Jazvić.
Ali imali ste izložbu lani i u Klovićevim dvorima?
Bila sam upravo zatečena kada mi se javila Martina Bienenfeld iz Turističke zajednice Zagreba i pružila mogućnost izložbe u Klovićevim dvorima. Obrazloženo mi je kako cijene moj rad kao Zagrepčanke koja kulturu grada u kojem je odrastala smatra važnim širiti i dalje. Iako je izložba bila na manjem prostoru u prizemlju Klovićevih dvora, pa sam pokazala po nekoliko radova desetak slikara, primamila je golem broj posjetitelja i dala mi dostojnu satisfakciju za moj rad.
A kako je bilo u Sarajevu?
Slično kao u Novom Sadu, no još impozantnije i veće, na 1200 kvadratnih metara u Collegiumu artisticumu. Pozvalo me Udruženje likovnih umjetnika BiH na prijedlog grafičarke i slikarice Amre Zulfikarpašić. Dobila sam i svečano otvorenje uz važne ljude iz vlade BiH te reprezentativan katalog. Izložba “Modra rijeka, modro more” uspješno je upoznala bosansku kulturnu publiku s djelima hrvatskih umjetnika od 1906. do danas te je posvjedočila usku povezanost umjetnosti obaju naroda koje nismo ni svjesni. Na otvaranju se nije pojavio nitko iz naše ambasade u BiH iako su bili pokrovitelji... Često sam otvarala izložbe naših umjetnika u inozemstvu, ovakvo nešto mi se nije nikad dogodilo. Stidjela sam se i pred domaćinima koji su nama Hrvatima iskazali veliku čast. Poslala sam reprezentativan katalog i našoj ministrici kulture, ali nije bilo eha. A u bosanskom tisku ova je izložba nazvana jednom od najljepših u dvadeset posljednjih godina.
Prije nekoliko dana otvorili ste izložbu i u gradu Hvaru?
Prije 35 godina otvarala sam Palmižanskom zbirkom galeriju Arsenal. Grupa hvarskih entuzijasta uspjela je nagovoriti Grad da u predvorju starog kazališta uredi izložbeni prostor. Kurator izložbe bio je pokojni akademik Kruno Prijatelj, pokrovitelj naših likovnih nastojanja na Palmižani. Tada smo izdali i skroman katalog koji potvrđuje koliko smo već tada vrhunskih ostvarenja nudili publici. Izlagala sam tu i 2003. u povodu stote obljetnice turizma na Palmižani i izdavanja raskošne monografije o Palmižani u kojoj sam pomiješala prirodne ljepote našeg morskog krajobraza s reprodukcijama vrhunskih hrvatskih slikara i kipara; 2700 primjeraka ove monografije našlo je dom na svim kontinentima. Kupci su plaćali tiskanje i papir, umjetnici i ja sve radili besplatno, od Pervanova velikodušnog dara meni – 500 fotografija Palmižane. Dvanaest je godina Galerija stajala zatvorena, kao što je još uvijek zatvoreno i kazalište. A kultura je uzmaknula pred divljanjem Yacht weeka i drogirane mladosti.
Kako je onda došlo do izložbe u Arsenalu?
Uz proslavu 150 godišnjice turizma na Hvaru otvorili su prostor i predložili mi prezentaciju zbirke. Zaboravila sam kako je to mali prostor, ni 200 kvadrata, uništen i s osam glomaznih prozora i četiri otvora za vrata. A palmižanska zbirka kontinuirano je krupnjala tijekom pola stoljeća. Bio je nužan drastičan rez, brojna vrhunska djela pejsažnog slikarstva ostala su zatvorena u magazinu. Međutim i ono namijenjeno prezentaciji konfrontiralo se razjedinjenim prostorom impozantnih teških drvenih krila starinskih prozora, različitih ukrasa šalaporki i različitosti forme. Imali smo malo vremena za rad u prostoru, no pomoć je stigla od slikara Ive Čorkovića. Umjetnik je shvatio da može krenuti od mojih suza i glomaznih prozora koji moraju nestati kako bi se postavila slikarska i kiparska djela u područje dijaloga s posjetiteljima. S mojom potpuno devastiranom kičmom penjala sam se po tisuću stepenica starog Hvara do njegova atelijera. Ćorković je ostvario čudo pretvorivši svoje velike instalacije u pokrivala i zavjese stvorivši magični prostor u koji smo ukomponirali slike slikara od 1947. do 1965. godine.
Tko je sve našao mjesto na izložbi?
Tu su skulpture velikana hrvatske umjetnosti: Angeli Radovani, Raul Goldoni, Belizar Bahorić, pa i Dalibor Stošić, Ante Marinović, Jasna Bogdanović... Znatan prostor dan je onim najmlađima, razigranom mediteranskom Petru Doliću, Petru Hranuelliju i Alani Kajfež, rođenoj 1990. Tu je impozantni Boris Bućan s mediteranskim rijekama – ženama, erotičnim hvarskim arhipelagom, mnogoznačnim palmama i drugim egzotičnim biljem kao ljubavnicima, ženama, životinjama. Ili Ivo Čorković s apstraktnim poliptihom četiriju velikih slika koje su skupile sve boje palmižanskom raskošnog ljeta, sjaja sunca i odbljeska mora. Spomenimo samo bliskost s destinacijom gdje su nastale – na starim palmižanskim stolnjacima. Ista strast je u realističkim koloristički snažnim djelima Tonija Franovića. Tu su i mitološke priče Zlatana Vrkljana koje sam skupljala kad su mu bile 24 godine, davne 1979. Gera Grozdanić s agavama i čudesnim raslinjem te ženama kao s pompejanskih zidova. Ili izrazito “krajobrazni” Bojan Šumonja sa svojim Doručcima na travi, u raznim varijacijama i koloritu, njegovom čudesnom pink agavom... Tu su i neba i mora Borisa Demura, rosariji Dubravke Lošić, hedonizam Amre Zulfikarpašić, razigrani rani Igor Rončević i još razigraniji Bane Milenković s palmižanskim krajolicima.
Koliko radova uopće broji vaša zbirka?
Oko 1500 artefakata. Tijekom pola stoljeća stotine je umjetnika stvaralo i izlagalo na hvarskom škoju, posjetitelji su uživali u uvijek novim, aktualnim izložbama. Često je Palmižana bila prvi dodir stranih posjetitelja, većinom moreplovaca, s hrvatskom kulturom i likovnošću. I domaća kulturna publika znala je na Palmižani sresti prvi put neke danas čuvene likovne stvaraoce. Pedeset godina pozivala sam umjetnike na mali škoj u galeriju na kraj svijeta. Palmižana, nekad 320 hektara krševitog posjeda obitelji Meneghello, kupljen oko 1800., bez vode i organizirane veze s kopnom, radom generacija pretvorena je iz goleti u jedan od najraskošnijih arboretuma egzotičnog raslinja i kaktusa te bujne šume na Mediteranu.
Ima li planova da kolekcija dobije trajni prostor?
Zbirka je stvarana iz potrebe preživljavanja na pustom otoku te će kao takva biti ostavljena nasljednicima uz želju čuvanja i daljnjeg oplemenjivanja. Ona je poput Palmižane, mog otočnog doma koji nema vrijednosti, jer se ne može i ne želi kao dom otuđiti. Nadam se da će moji nasljednici naći put za stalan postav jednog dijela zbirke ako hrvatsko društvo ne pokaže zanimanje. Voljela bih da ostane na škoju. Uistinu vrijedne zbirke, smatram, nastaju skupljanjem naraštajima.
U dugogodišnjem djelovanju skupljali ste djela mahom suvremenih umjetnika. Zašto niste posegnuli za Bukovcem ili Vidovićem?
Skupljanje je preispitivanje samog sebe, svog stava, izbora, gotovo avanturizam. Uzeti likovnu enciklopediju i izabrati potvrđene vrijednosti te ih kupovati, pitanje je samo financijskih sredstava. Naravno rizici su mnogo manji, a dobitak mnogo veći. Ujedno godi narcizmu jer iskazuje financijsku moć kupca kolekcionara. Nisam htjela biti takav kolekcionar. Ponekad sam naletjela na vrijednu sliku starijeg tvorca i sviđala mi se i mogla sam je kupiti, a potrošila sam sredstva na mlađeg umjetnika. Oni koji me smatraju luckastom jer propuštam sigurnost ulaganja novca, imaju pravo. Ali novac bi im se najbolje množio da uzmu neki dragocjeni kamen, brojnih karata... Kupovanjem davno mrtvih umjetnika zarađuju većinom mešetari. Sam umjetnik treba novac kako bi živio i stvarao.
Iznimno cijenite Ivana Lesiaka. Tko su još vaši favoriti?
Nemam Lesiaka koliko bih htjela. Ponekad sam bila bez novaca, on je često letio u svoja nebesa. Žao mi je da mu još uvijek nije dana pozornost koju zaslužuje. U Nivesičinim slikama sam se pronalazila, patnjom, snagom, jednostavno moranjem trajanja. Voljela bih da sam mogla više sredstava uložiti u umjetnost. Ponekad sam ozbiljno obitelj i preopteretila. Šebalj, Šutej, mnogo od Bućana, sada Šumonja, uvijek me veselila radost slikanja u Željka Hegedušića, nužnost slikanja Grozdanića, kojeg je kao i Demura čvrstina uvjerenja u dužnost slikara gotovo uništila. Sada se oporavlja od moždanog udara taj veliki Don Quijote.
Vi niste otočanka. Kako ste onda tako strastveno prihvatili otočni način života?
Zbog ljubavi sam došla na otok. Moj mi je muž jednostavno rekao da ne smije i ne može ostaviti da propadne nešto za što su se generacije njegove obitelji žrtvovale. Ja sam bila mlada, iz ratom razorene obitelji, imala sam svoje planove, ali nije tu bilo te stoljetne karizme, ljubavi, tragedija, drame. Kad sam ga upoznala, već se 40 godina saživio sa škojem. Bojala sam se surovosti života na ovom rajskom otoku. Ljudi ne mogu razumjeti koja je razlika uživati u raju u najljepše vrijeme ili biti njegov čuvar, neprekidno pod pritiscima. Jedna stara otočanka u davnim očajanjima mojih početaka života na Palmižani mi je rekla: “Kad skočiš, u zraku, nema više povratka.”
Pokazuje li hrvatska država i lokalna hvarska zajednica razumijevanje za vaš umjetnički koncept otočnog turizma?
Sasvim sigurno bilo je teških razočarenja kada sam pitala ili tražila. I kad sam davala, bila sam ignorirana. U medijima se o nama često i lijepo piše, to su kao proljetni lahori. “O lebićadama ćemo sutra, kada se nebo razbistri i more smiri.” Tako kriminalitet i mafija desetljećima guši moju obitelj i razvlači imanje, pošteno kupljeno i krvavo oplemenjivano.
Hvar slavi 150. godina organiziranog turizma. Jesmo li išta pametno naučili u tih 150 godina?
Hvar je dosegnuo dno dna. Prošetajte jutrom, samo pazite da ne stanete u pišotu, drek, bljuvotine ili na spavajuće drogirane mladce. Na otocima zaštićene prirode, gdje se i popravak zida kažnjava, dovode se stotine, tisuće alkoholiziranih i razularenih mladih ljudi koji u visokim decibelima i drogi traže svoju nirvanu. I uništavaju i sebe i oko sebe. Kako netko sada može zaustaviti tu lavinu? Mnogi su otvorili primitivne hostele sa šest ili osam kreveta u sobi i dobro zarađuju. Sve što nije valjalo ni bilo kvalitetno, sada prolazi. Hvar je imao svoju publiku i bio pun. Je li se ta publika morala rastjerati za ovu razularenu mladež ili se mladosti mogla dati neka velika prazna uvala da se iživljavaju, jer oni grad i njegovu stoljetnu baštinu i ne vide. To je pitanje sada bespotrebno jer je prekasno. Nitko više ne može zaustaviti ovu Sodomu i Gomoru, u igri je novac, velik novac onih kojima priroda i kultura ama baš ništa ne znače. Rekla sam na otvorenju izložbe da je Mediteran raskošan i zamaman bojama, figuracijom, mirisima, a da je Hvar srce Mediterana. To je srce jako načeto i užasno bolesno.
Dagmar, jaka i hrabra zena...za one koji ne znaju njen zivotopis i proslost Palmizane i put koji je ona i njena obitelj na tom otoku prošla- preporučam knjigu o Palmižani, Dagmar i obitelji Meneghelo! Duboko poštovanje, gđo Dagmar!