Na zanimljivu ideju dijaloga suvremenih umjetnika s postavom Muzeja za umjetnost i obrt na kojoj se temeljio koncept ciklusa izložbi Suvremeni umjetnici u MUO započet izložbom "MUOrtinis" Dalibora Martinisa, i slikar Zlatan Vehabović zaronio je u njihov bogati fundus. No bilo je to još 2019., prije no što će pandemija promijeniti svijet, a zagrebački potres razoriti MUO uoči velebnih planova proslave 140. rođendana postojanja muzeja.
Vehabović je tada poželio zaviriti izvan stalnog postava, otkriti tajne muzejskih spremišta i umjetnina koje se nikad ne izlažu, povodom čega mu je MUO omogućio uvid u više od 110.000 digitaliziranih predmeta iz svih svojih zbirki od gotike do danas. Pregledavajući taj raskošan fundus, Vehabović je napravio osobnu selekciju umjetnina koje su mu poslužile kao inspiracija za izradu slikarskih kolaža velikih dimenzija nazvanih "Atlas manjeg svijeta". Ciklus je trebao biti izložen u MUO, no zbog njegove obnove, koja će trajati još nekoliko godina, izložba se od danas do 12. ožujka može pogledati u Nacionalnom muzeju moderne umjetnosti.
– Vehabović se ovdje postavio u ulogu virtualnog promatrača, šetača kroz digitalni muzej, kojim je kroz labirinte zapisa i snimki tjednima i mjesecima šetao. U dvoranama tog, intimnog, osobnog MUO među ostalim nailazi na fotografije mnogih umjetnika koji su ostavili dubok trag na njega. Kao u pravom, "analognom" posjetu muzeju prepoznaje "svoje" predmete koji ga privlače, s njime komuniciraju, susreće neke njemu drage i važne osobe s kojima nastavlja ili započinje neke nove razgovore, koji ga vode dalje do novih osobnih konstrukta – slika – izložbi. Već samim njegovim činom izbora taj predmet mijenja značenje. Prestaje biti muzejski predmet i postaje objekt njegova subjektivnog doživljaja. Umjetnik od stotina tisuća predmeta, slika, fotografija, ormara, crteža, kipova, haljina, stolica, grafika, čaša i šalica stvara svoj, osobni, imaginarni muzej – kazao je o tom ciklusu Miroslav Gašparović, ravnatelj MUO, pa nastavio:
– Ciklus "Atlas manjeg svijeta" bitno mijenja i poziciju iz koje se treba sagledavati Vehabovićevo slikarstvo danas. Primjerice, priroda, koja je dosad bila vrlo važan faktor u njegovu slikarstvu, prestaje biti noseći element, praktično je dokida kao prostor slike. Iz prirodnog okoliša povlači se u apstraktan, kreiran, introvertiran prostor – svojevrsnu Platonovu pećinu, napućenu odbljescima likova, slika i predmeta. U ovom ciklusu kolaž postaje dominantna konstruktivna metoda gradnje kompozicije slike. Kolaž su kao umjetničku tehniku u slikarstvu emancipirali Picasso i Braque početkom 20. st., kada se definitivno lomila klasična koncepcija slikarstva. Uvođenjem kolaža u svoje kompozicije, Vehabović na vrlo osoban način čini isto. Postavlja u pitanje svoje dosadašnje slikarstvo. No, Vehabović ne intervenira na platno nekim drugim materijalom ili predmetom – papirom, fotografijom, novinskim isječkom ili nečim drugim što lijepi na sliku. On uvodi tehniku slikanog kolaža, zapravo svojevrsne slike u slici, čime čini radikalnu inverziju. Slika kolažnu intervenciju.
Napomenuo je i kako Vehabović u više navrata kao prostorni predložak koristi neku od fotografija iz fundusa Muzeja, koju također "aplicira" na platno, kao i fragmente drugih predmeta koji plutaju unutar tih prostora. Koliko god na prvi pogled izbor predmeta koje koristi u jednoj kompoziciji izgledao nasumičan, malo pomnijem promatraču ukazat će se poveznica.
Uz izložbu izdana je i istoimena publikacija koja možda puno pedantnije, zahvaljujući popratnim pričama uz svaku sliku, prikazuje proces rada i cijelog nastanka ovog zanimljivog projekta.
Zlatan Vehabović 2006. godine diplomirao je slikarstvo u klasi profesora Zlatka Kesera. Za diplomski rad dobio je pohvalu izvrsnosti Vijeća Akademije likovnih umjetnosti. Na ALU u Zagrebu 2007. upisuje poslijediplomski doktorski studij slikarstva, a od 2016. na istoj instituciji radi kao docent na Slikarskom odsjeku.
