Nakon koncertne premijere najnovijeg albuma "The World and All That it Holds" u Londonu, Damir Imamović u petak 29. rujna stiže u zagrebačko kazalište Kerempuh! S jednim od glazbenih velikana s ovih prostora, koji je sevdah donio i na svjetske pozornice, porazgovarali smo uoči koncerta na kojem će nastupiti s Nenadom Kovačićem na perkusijama, Ivanom Đurić na violini i Ivanom Mihajlovićem na basu.
Krenimo od vašeg nadolazećeg nastupa – što zagrebačka publika može očekivati na promociji vašeg novog albuma?
Album je izašao u proljeće u izdanju američkog izdavača Smithsonian Folkways i ovo će biti zapravo jedna od prvih službenih koncertnih promocija. Predstavit ćemo ga u Zagrebu čak i prije nego u Sarajevu. A ovo je i na neki način moj povratak bendu s kojim sam dugo svirao i objavio nekoliko ploča, u kojem sviram s Nenadom Kovačićem, Ivanom Mihajlovićem i Ivanom Đurić. U nekim planovima malo nas je omela pandemija i sve što se događalo, ali, evo, vratili smo se nakon svega toga. Zagrebačka publika dobro nas poznaje, svirali smo često i u Tvornici i na raznim drugim mjestima po Zagrebu, ali posebno se radujemo ovom koncertu u Kerempuhu.
"The World and All That it Holds" zapravo je soundtrack za roman Aleksandra Hemona. Kako to funkcionira?
Pa zapravo ne znam ni ja kako funkcionira! To je nastalo iz moje suradnje sa Sašom, odnosno Aleksandrom Hemonom, bosansko-američkim piscem koji je prilično slavan u književnom svijetu, a i prije se bavio raznim multimedijalnim formama, pisao za Netflixovu seriju "Sense8" pa onda surađivao i na scenariju za "The Matrix 4: Ressurection". Dakle, on se već nekako navikao raditi projekte koji uključuju neke multimedijalne oblike i pozvao me, pošto smo mi već neko vrijeme prijatelji, da napravim soundtrack za njegov roman. Nakon što smo počeli raditi na tome, ja sam u jednom trenutku shvatio da to ipak nije samo soundtrack, nego da je to jedan potpuno samostalan album koji želim snimiti. Nekako u to vrijeme dobio sam i poziv od Smithsoniana da objavim album za njih, tako da se to sve jako lijepo spojilo. Album i knjiga zapravo su potpuno odvojeni, osim što nose isti naslov, po Sašinoj knjizi. Do sada smo imali jednu zajedničku promociju u Londonu, gdje nam se Saša pridružio na koncertu i čitao neke fragmente iz knjige, ali mislim da su ta dva medija, pjesme o kojima on piše u knjizi i koje smo mi snimili – tradicionalne sevdalinke i sefardske pjesme, ali i moje autorske pjesme – zapravo konceptualno povezane. To je kao jedan zajednički svijet koji smo izgradili, a koji postoji u dva medija. Kako će to ljudi konzumirati, hoće li netko slušati album dok čita knjigu, to je na svakome da odluči sam!
Budući da niste samo izvođač nego i veliki poznavatelj sevdaha, o kojem ste napisali i knjigu, zanima me što biste rekli, što je ono što ljudi obično ne znaju o sevdahu pa ih iznenadi?
Mislim da ljude često iznenadi, recimo, starost nekih pjesama. Neke su od pjesama koje imam na svom repertoaru još iz osamnaestog stoljeća, znači iz jednog prilično starog i muzičkog i pjesničkog konteksta, ali vrlo često ja tim starim tekstovima dam novu muziku pa oni dobiju i neku dodatnu aktualnost. Ljude iznenadi i činjenica koliko toga zapravo ima. Mi smo svi navikli da od te stare muzike znamo uglavnom desetak-petnaest pjesama koje se pjevaju na svadbama i druženjima. Međutim, kada se ta cijela stara knjiga sevdaha otvori, vidi se da je tu uistinu sadržana cijela jedna kulturna, geografska pa i politička povijest ove regije i svega što se s njom događalo stotinama godina.
Kakav je uopće odnos na našim prostorima prema tradicijskoj glazbi pa i sevdahu?
Postoji ta jaka nota nacionalizma i konzervativnosti koja je uvijek pratila tradicijsku formu, ali, eto, i kod nas, pogotovo proteklih dvadesetak godina, dogodilo ono što se s tradicijskim oblicima dogodilo širom svijeta, a to je da su ih se uhvatili neki novi klinci koji tu ne vide samo neku konzerviranu prošlost i neku etnonacionalnu priču, već vide doista i jedan estetski princip pristupanja poeziji i muzici. Recimo, lijepa je stvar da nikada nismo toliko znali o toj tradicijskoj formi kao što znamo danas. Nikad nismo imali više otvorenih arhiva, nikad nismo imali više snimki. Sjećam se, kad sam se počeo baviti ovime prije gotovo dvadeset godina, bilo je strašno teško doći do starih izdanja, ploča, arhivskih snimki... Velik dio toga danas imamo na internetu i samo je bitno da znate što tražite i da vas zanima.
Divna mi je bila jedna rečenica koju ste izjavili, da "što se tiče nacionalnih svojatanja, sevdah može pripadati svakome tko ga osjeća". A osim toga, često sevdah nazivate i umjetnošću slobode. Zašto?
Meni je bila jako važna ta ideja da je sevdah uvijek proizvodio neku vrstu emancipacije. Znači, s jedne strane bila je ta, kao što rekoh, konzervativna nacionalna priča o gradnji nacije pa svojatanju i tako... A s druge strane postoji ta važna emancipacijska priča koja je stalno pratila tu muziku jer upravo su kroz nju određene društvene grupe koje su bile zaista marginalizirane u prošlosti našle svoj glas. Recimo, prve žene koje su profesionalno nastupale i mogle zaraditi svoj kruh to su radile kroz tradicionalnu muziku, a ne neke druge žanrove. Mislim da je to jedna vatra koju treba čuvati, jer vrlo je lako i danas da, uza sva ova politička strujanja i ludila koja živimo, na to zaboravimo. Jedna od mojih zadaća, kako ja to razumijem, jest čuvati taj emancipacijski potencijal sevdalinke i sevdaha i drago mi kada vidim da to ljudi razumiju. Nema se tu što puno objašnjavati, oni sami čuju iz tih pjesama i iz mog pristupa da nastojim tu tradiciju držati otvorenom. O sevdahu se dosta pisalo i pričalo kao o nekoj vrsti bosanskog ili balkanskog bluesa te čak i oni najkonzervativniji smatraju da to treba usporediti s bluesom, ali onda im ja obično kažem: "Pa dobro, ali blues sviraju djeca širom svijeta". Imate klinaca u Kini koji sviraju blues, u Brazilu, svuda. I ne vidim zašto sevdalinku ne bi pjevali ljudi širom svijeta. Mislim da je to strašno važno.
Tradicijska glazba u posljednje vrijeme doživljava renesansu pod nazivom "world music". Ali i oko tog imena, kao i ranijeg "etno", postoje razne nesuglasice. Mislite li da je pogrešno "trpati" sve pod isti nazivnik i trebamo li tome drukčije pristupati?
Da, u posljednjem desetljeću dogodilo se jedno veliko preslagivanje ovog što se zove "world music" scena. To su sve zapravo, kako da kažem, pokušaji brendiranja neke "čudne muzike" koja dolazi iz različitih kultura, a najčešće nije na engleskom ni na nekom velikom jeziku. I u jednom trenutku to su ljudi nazvali "world music" jer nisu znali kako drukčije to objasniti i, ako ćemo iskreno, kako da to prodaju publici. Dosta se koristio i taj termin etno, koji je nekako starinski, folkloristički, pa mene, kao i mnoge druge ljude, odbija, jer opet zavodi na onu neku stranu nacionalnih tradicija za koje smatram da su u današnjem, suvremenom svijetu prilično besmislene. Ovo pitanje strašno je kompleksno jer postoji čak i tendencija da se neki bune protiv termina "world music" jer i u tome vide neku vrstu eksploatacije lokalnih kultura. Ali opet, muzičarima iz tih lokalnih kultura jako je bitno da imaju priliku svirati na međunarodnoj sceni, a to taj pojam "world musica" omogućava. Jedna od najvažnijih stvari sa sevdahom u zadnjih 20-ak godina jest što se otvorio međunarodnoj publici i uspio na taj način napraviti nešto novo. Tako da ja još uvijek mislim da je taj termin "world music" zapravo jako dobar i da ga treba njegovati. Treba, naravno, iz njega isključiti aspekt eksploatacije lokalnih kultura, ali, da budem iskren, sve sam manje uvjeren da je to moguće jer je kapitalistička eksploatacija jednostavno postala način života u suvremenom svijetu koji su svi prihvatili. I zato onemogućiti sad nekim klincima iz Afrike, Indije, Turske, Bosne, Kosova ili Hrvatske da sviraju svoju muziku na međunarodnoj sceni samo zato što je neki teoretičar u New Yorku napisao da je to eksploatacija – nije fer. Dijelom je tu kriva i percepcija publike na Zapadu. I dandanas ima ljudi koji jednostavno ne mogu shvatiti da postoje izvanredni jazz-muzičari u Indiji i da postoje briljantni klasični muzičari u Turskoj ili u Egiptu, da Afrikanci sviraju rock'n'roll... Protiv te percepcije nekad se teško boriti. Mislim da je "world music" scena zapravo jedan način pregovaranja između lokalnoga i globalnoga. I naravno da se u to uključuju i druge sile, i novca, industrije, distribucije, kulturne dominacije, politike, nacionalizma... Ali također nije fer kada ljudi muzičare krive za to.
I sevdah se, ustanovili smo, uspio probiti na svjetske pozornice. Uz vas tu su još Amira Medunjanin, Božo Vrećo i niz drugih glazbenika. Što to iz vašeg iskustva svjetsku publiku privlači sevdahu?
Kad se sve nekako zguli – odakle neka muzika dolazi, što ona predstavlja – mislim da je ljudima ipak najvažnija emocija koju ona donosi. Bio sam stotine puta u prilici svirati pred publikom koja ne razumije jezik na kojem pjevam, ne razumije te melodije, ne zna odakle su i ne zanima ih. I stotine puta doživio sam da mi netko priđe poslije koncerta i kaže da ne zna ni gdje je Bosna ni Sarajevo, možda su čuli da je bio neki rat, jednostavno ne znaju ništa o tome... Ali kažu da im se sviđa ono što čuju. Čovjek treba stvarati muziku koju voli i koju osjeća. Vrlo često je to ona uz koju je odrastao. Pa čak i ljudi koji sviraju metal ili punk, sviraju ga zato što su ga tijekom odrastanja i tinejdžerskih godina asimilirali i to je postao muzički jezik na kojem oni misle. Publika to osjeti u vašoj izvedbi, da to nije samo nešto što ste vi čuli na YouTubeu i pokušavate reproducirati, nego da dolazi iz neke tradicije. I ono što je važno i lijepo kod te nove generacije koja je u posljednjih dvadesetak godina iz Bosne izašla sa sevdalinkom jest da svatko od nas to radi na svoj način. Neki su više pop, drugi alternativni, a treći naginju jazzu. Ono što nam je zajedničko jest da se ta emocija provlači kroz sve naše projekte, emocija temeljena na jednom predivnom umjetničkom izrazu koji su stvorile generacije prije nas, a to je jako važan vjetar u leđa.
I vi ste zapravo odrasli na sevdahu – i vaš otac i djed bili su poznati izvođači, ali vi ste se nekako dosta kasnije počeli za to zanimati. Znam da ste kazali da ste radije u mladosti slušali Hendrixa i ostalu zapadnjačku glazbu.
Pa da, kao i svi klinci, pogotovo zato što sam jednim dijelom odrastao i u ratu. U vrijeme kad sam se ja trebao upoznavati s muzikom, izlaziti s prijateljima, svirati i učiti svirati, bio je rat i to se nije moglo. Sjećam se da sam u ratu na ulici kupovao ploče za nešto sitno tadašnjeg ratnog novca, ali ploče koje sam kupovao često po pola godine nisam mogao čuti dok ne bi došla struja. I mislim da je ta onemogućenost bila jako važna da se vežem za mnoge te zapadne žanrove i da ih nekako fetišiziram. A sevdah je uvijek bio tu. Ja sam jednostavno u nekom trenutku, odrastajući u muzičkoj obitelji i družeći se s ljudima koji su voljeli razne vrste muzike, shvatio da sve te pjesme znam, da im znam logiku, da sam ih čuo vrlo često u vrlo dobrim i vrijednim interpretacijama... I shvatio sam da je upravo to jezik koji znam. I, u pravu ste, dugo sam od toga bježao. Znate ono kada vam je tata odvjetnik i ima svoj odvjetnički ured, zadnja stvar koju želite je da i vi budete odvjetnik! Međutim, nekako me to u kasnim dvadesetima obuzelo i shvatio sam da mogu i ja tome dati neki svoj doprinos, da nije sve samo puko ponavljanje starih pjesama. I tada sam krenuo.
