Savršena paška čipka vrhunskog pijanizma satkana od mjesečine

Da, uvijek mi je bilo fascinantno kako epigoni ruske škole pijanizma postižu nevjerojatnu raznolikost u primjeni boje na mehaničkom glazbalu, a klavir upravo to jest. Jedno je utjecati na svoj ton na glazbalima poput violine ili trube, no to je posve različito na glasoviru. Uvjerio sam se u to puno puta slušajući ruske, bugarske i nekoć sovjetske izvođače različitih nacionalnosti s područja te najveće, nekoć još veće države. Imao sam sreću i razgovarati s nekima od njih, čudnovato je to koliko je to specifičan pristup pedagogiji sviranja, kao i njegovanje jedne posebne politike emotivnog bojanja ponad perfekcionističke tehničke spreme. Zanimljiva su i njihova tumačenja baroknih djela, kojim dionicama oni pridaju kakvu ulogu i što time ispada konačni slušni rezultat. To je razlika poput one u tumačenju Mahlerovih simfonija u koje se možemo uvjeriti analizirajući snimke Mahlerova učenika i glasovitog dirigenta Furtwanglera i suvremenih top izdanja današnjih dirigentskih zvijezda Rattlea ili Simonova, kao da su različite skladbe u pitanju; posve druge dionice su istaknute kao važne u gustoj partituri što vrvi isprepletenom glazbenom građom. Pogorelić je među posljednjim globalnim zvijezdama tog čvrstog i promišljenog sviranja za kojim žudi cijeli svijet, koji se ipak okreće novoj estradizaciji virtuoznog pijanizma i spektaklu brzine i izvanjske fascinacije kakvu primjerice promiču azijski svirači. Tome trendu priklonit će se i neki novi baštinici ruske škole sviranja...