Meni nije dobro. Meni je dobro. Između te dvije efektne rečenice, prve
i završne u romanu, koje izgovara junak-narator, smjestio se urnebesni
sadržaj “Gangabange” (AGM, ur. Kruno Lokotar), romanesknoga prvijenca
Ivana Vidića (1966), istaknutoga hrvatskog dramatičara, čija se djela
izvode i u Londonu.
Tragovi Vidićeva “američkoga” životopisa (bavio se svim i svačim,
studirao, putovao Europom, bio hrvatski branitelj u Domovinskom ratu) i
anarhoidno-revolucionarnoga svjetonazora čitljivi u njegovu dramskom
rukopisu, u romanu su eruptivno prasnuli poput živoga vulkana.
“Gangabanga” naizgled pripada odvjetku tzv. stvarnosne proze, jer se
pričom sidri u poslijeratnoj, tranzicijskoj hrvatskoj sumornoj
svakidašnjici.
Dijelom je to i inačica kriminalističkoga romana, jer mu se zaplet i
rasplet svodi na planiranje, izvršenje i (neočekivane, idilične)
posljedice pljačke velikoga šoping centra, jednog od tipičnih izdanaka
europskih dugih trgovačkih lanaca što nezaustavljivo niču na rubovima
hrvatskih većih i manjih gradova.
Ipak, to je ponajviše roman ideja jer autoru je, prije svega, stalo do
toga da u privlačnoj narativnoj formi krimi-romana iznese neumoljivu,
ubojitu kritiku “svega postojećeg” s pozicija dosljednoga
antiglobalista i antikapitalista.
Na oštrici njegova sarkastičnog, zločestog, nerijetko politički krajnje
nekorektnog, ali uvijek duhovitog, zabavnog i inteligentnog pera (koje
kao da je u roman “preseljeno” iz tv-kritika znamenitog Ivana
Starčevića!) našli su se svi redom, od “vanjskog neprijatelja” (u
obličju kolonijalnih pretenzija stranih korporacija koje su došle
iscijediti i zadnju lipu iz Hrvatske) do “domaćih izdajnika” (u obličju
tipičnih hrvatskih ulizica podaničkoga, sluganskog mentaliteta).
Čitatelj, naravno, navija za našega Robina Hooda (koji će opljačkano
iz šoping centra podijeliti siromasima ili prepustiti štakorima),
opraštajući usput autoru što roman nije čvršće strukturirao i “očistio”
ga od kadšto suvišnih digresija i rukavaca koji mu oduzimaju snagu.
KRITIKA
Robin Hood u šoping centru
