Nakon 1930. godine i prve ekranizacije “Na zapadu ništa novo”, najčuvenijeg romana o Prvom svjetskom ratu, uslijedila je, u formi televizijskoga filma, još jedna verzija 1979. Oba filma polučila su uspjehe; prvi je, naime, nagrađen Oscarima za najboljeg redatelja (Lewis Milestone) i za najbolji film, a drugi se može pohvaliti Zlatnim globusom. Da se i treća ekranizacija najznačajnijeg romana Ericha Marije Remarquea nađe na dobrom putu za uspjeh i kod kritike i publike, pobrinuo se njemački redatelj Edward Berger snimivši epsku antiratnu priču, koja je ujedno i njemački kandidat za 95. dodjelu Oscara u kategoriji najboljeg međunarodnog filma.
”Mlad sam, dvadeset mi je godina i o životu ništa ne poznajem osim očaja, smrti, straha i glupave površnosti nabacane preko ponora tuge”, kazuje u svom klasiku Erich Maria Remarque. U svoja dva i pol sata trajanja ovaj Netflixov ep o ludilu i apsurdu rata donosi upravo strahotu, ali i nepravdu te Remarqueove rečenice. Sve je to prikazano kroz oči tinejdžera Paula koji se zajedno s prijateljima naivno, nošen patriotskim osjećajima, a time i neopisivnog naleta adrenalina, pridružuje njemačkoj vojsci. Uskoro nestaje početni naboj, a sve što Paulu ostaje su smrt prijatelja, gubici, brutalnost, zbunjenost, tupilo i besmisao koji su mu ukrali i bezbrižnu mladost, a na kraju i život.
Iako su prve asocijacije na antiratne monumentalne uratke rezervirane za klasike nešto starijeg datuma poput Coppoline “Apokalipse danas”, Spielbergova “Spašavanja vojnika Ryana” ili Malickove “Tanke crvene linije”, “Na zapadu ništa novo” (koji istovremeno ima i spielbergovskih scena bitaka i malickovckih pejsažnih poetičnih kadrova), ali i “1917” Sama Mendesa iz 2019. godine pokazuju kako i recentniji prikazi povijesnih ratnih razaranja nose u sebi dozu kvalitetnog spektakla. I to onog duboko potresnog, krajnje brutalnog i nemilosrdnog, mučnog i napetog. Ovdje se, baš kao i u “1917”, nije teško suživjeti s protagonistima. Facijalne ekspresije u krupnim kadrovima te kutovi snimanja koji u prljavim scenama rovova dodatno naglašavaju “ich-formu” stvaraju poprilično napet ambijent. A u gradaciji napetosti koja prerasta u nemir, a katkad i nervozu, uvelike pridonose slike i prizori u kojima se miješaju motivi štakora, blata i krvi, što opet sve neodoljivo podsjeća na prvi dio “1917”. I osim sivih i tmurnih boja kojima je obojen svaki kadar, košmarna atmosfera dodatno je pojačana, ne samo sablasnom glazbom koja se povremeno javlja, nego i zvukovima općenito. Zvukovi rafala popraćeni zvukovima gacanja po glibovima preko mrtvih vojnika ili pak zvuk lomljenja kostiju živog čovjeka preko kojeg prelazi tenk dovoljni su za jezu, uznemirenost i nespokojstvo. I taj osjećaj neće otići tako brzo, čineći “Na zapadu ništa novo” baš onakvim filmom kakav ratni film treba biti.
Dobar film,isplati se pogledat