U sklopu ovogodišnjeg Animafesta zagrebačka je publika imala priliku pogledati intelektualno primamljiv i pametno humorističan uradak "Moja romansa s brakom" latvijske umjetnice Signe Baumane. Riječ o poluautobiografskom djelu koji prati Zelmu od djetinjstva do odrasle dobi. Zelma je, naime, rođena na ruskom otoku Sahalinu koji se nalazi na krajnjem istoku, ali se kao djevojčica s roditeljima preselila u Rigu. Odrastajući, uglavnom se ne uklapajući u stroge kalupe Sovjetskog Saveza u kojem odrasta, osjeća kako je razapeta između krutog odgoja i onoga što zapravo osjeća. Na tom je putu prate, odnosno, bolje reći – progone, tri sirene koje su glas upravo tog i takvog odgoja. Ukratko, da bi bila sretna, žena se mora udati. Brak je važniji od ljubavi. Ako nešto ne štima u braku, najbolje je roditi djecu.
Zelma pak, tražeći svoju sreću i ljubav pod nebeskim svodom, zaista pokušava živjeti onako kako je odgojena i onako kako tijekom cijelog filma pjevaju sirene. Međutim, to baš tako ne ide. Nesretan brak, osjećaj nepoštivanja, manje vrijednosti u odnosu na muškarce, ali još više unutarnji glas koji vapi za emancipacijom, u Zelmi jednostavno stvaraju nemir kojeg će se riješiti onog trenutka kada bude iskrena sa sobom i kada prihvati sebe onakvu kakva jest. Kako će Zelma doći do toga, odgovora Baumane ovom pitkom animiranom plovidbom kroz njezin život.
No, čak i slojevitije od poluautobiografije, "Moja romansa s brakom" na zabavan način daje i brz presjek društveno-političke atmosfere koja je vladala u SSSR-u. Tu su i brze lekcije iz biologije i neuroznanosti, koje ovdje više služe kao pojačivači već svakako postojećeg intelektualnog humora. A kada se tomu doda zbor spomenutih sirena koje su većim dijelom filma medij pjevnog i pomalo zaraznog soundtracka, zbilja se dobiva pun paket i potpuno gledateljsko iskustvo. Iako je "Moja romansa s brakom" nedvojbeno priča o prihvaćanju i ohrabrivanju ženske unutarnje pobune protiv patrijarhata, ona je ipak univerzalnija nego što se možda na prvu čini. Da, ženska je priča, ali je toliko obojena motivima štetnosti i nelogičnosti represivnog društva i patrijarhata da šalje jasnu poruku kako je baš svaka borba protiv toga – apsolutno neovisno o spolu; štoviše, pozivajući poprilično mudro oba spola na borbu – borba za zdraviju individualnost, a istodobno i kvalitetnije društvo. I muško i žensko, ali najviše – zajedničko. Uz sve to, neobična animacija naprosto je očaravajuća, gotovo da ima moć hipnoze. Iako i mainstream blockbusteri iz studija poput Dreamworksa i Pixara imaju svoje kvalitete, zaista je osvježavajuće (i zato je Animafest nemjerljivo važan) na velikom platnu gledati neku potpuno drugu i drukčiju animaciju koja je, u ovom konkretnom slučaju, popraćena temom o kojoj nikad nije previše govoriti.
