U sjeni izazovnog memoarskog djela “Prisjećanja o sebi i drugima” Vlatka Pavletića ostala je nešto prije objavljena dragocjena Pavletićeva knjiga kritičkih tekstova o najvažnijem djelu Mirka Božića, romanu “Kurlani”. Razumljiva je takva javna, medijska recepcija obiju knjiga.
“Prisjećanja” provociraju ocjenama suvremenih sudionika hrvatske političke i kulturne scene na kojoj je i autor ostavio trajan trag, u objema se sferama pridržavajući dosljedno načela o slobodi u umjetnosti i snošljivosti u politici, formuliranog u naslovima programatskih tekstova “Neka bude živost” i “Put zvan tolerancija” iz 1952. i 1953. “Prisjećanja” su uzburkala javnost i iznenađujućom erotskom dimenzijom toga štiva (sa slobodnim, otvorenim autorovim opisima njegovih ranih seksualnih iskustava). Druga knjiga, “Kurlanski bijesni čvor” (MH, ur. J. Hekman), po samoj je naravi upućena užem, književnom i kritičarskom krugu (kao i zahtjevnijim čitateljima, koji umiju proniknuti u svu osebujnost silnom jezičnom, stilskom i pripovjedačkom energijom nabijena Božićeva rukopisa).
I što je u slučaju slabijega odjeka druge knjige još važnije, ona se bavi opusom autora koji je, premda bespogovorni kanon hrvatske proze druge polovice 20. st., u posljednjih 15-ak godina gotovo prešućen. Je li tom namjernom zaboravu na Mirka Božića (1919.–1995.) pridonio njegov politički (premda nikad protukulturan ili protuhrvatski) angažman u prošlom režimu? Ili promjena prozne paradigme u kojoj iskonski govor o mračnom u ljudskom više nije moderan? Ili prevladavajuća površnost i estradna lakoća postojanja današnje hrvatske književnosti?
Kako bilo, Pavletićeva je zasluga što je u zbirci kritičkih članaka (kojoj je pridodan jedan stari, odličan intervju s Božićem koji sam otkriva svoje poetičke zasade) ponovno upozorio na neprolaznu vrijednost “Kurlana” u kontekstu novijeg hrvatskog pripovjedaštva.
