Treću nagradu 47. Večernjakova natječaja dobio je jedan od najuglednijih hrvatskih autora specijaliziran baš za kratke priče Zoran Malkoč iz Nove Gradiške. Nagrađen je s pet tisuća kuna, i to za priču pomalo neobičnog naziva “A zaštas čupav ovi makaronje”. Žiri je ocijenio da ova Malkočeva priča opisuje kako svagdašnji bezazleni događaj obogaćen maštom protagonista iscrpljena životom prelazi u gotovo tragičnu viziju spoznaje obiteljskog nerazumijevanja i groteskne pobune. Žiri nadalje hvali autorov obrat u komiku, ali i upotrebu provincijalizama i neologizama koji priči daju poseban ugođaj. A takav je ugođaj i inače karakterističan za autorovu pomalo oporu, direktnu, na mahove možda čak i jezovitu prozu, koja ima svoje brojne i vjerne fanove. Žiri je osobito dojmila autorova sposobnost pomirenja moguće tragedije s humorom.
Malkoč je 2009. godine pomalo iznenadno dobio prvu nagradu Večernjakova natječaja koji nosi ime Ranka Marinkovića i 30.000 kuna novčane nagrade za priču “Kad sam bio bako Pila, mrtav, a u najboljim godinama”. Zanimljivo je da je tada drugu nagradu dobio baš ovogodišnji laureat Roman Simić Bodrožić, i to za priču “Dvoje djece”. Od te 2009. godine do danas Malkoča je dobro upoznala i hrvatska literarna javnost, a kratke je priče ukoričio u zapaženoj knjizi “Groblje manjih careva” koju je objavio Profil. No, Malkoča su lucidni čitači zapazili i zbog romana “Kao kad progutaš brdo balona”.
:: Što trenutačno pišete?
Završio sam novi roman koji se zove Roki Raketa i predao sam ga uredniku. To je roman o dva pisca i jednom psu koji se zove Roki Raketa. Rukopis sam predao uredniku Romanu Simiću Bodrožiću, za kojeg sam, kao urednika, izuzetno vezan.
:: Bili ste laureat Večernjakova natječaja i prije tri godine. Što vam je ta nagrada donijela, je li vam otvorila neka nova izdavačka vrata?
U određenom smislu je otvorila. Doduše, vjerojatno bi do druge knjige došao i bez te nagrade. No, ono što mi je vrlo bitno kod Večernjaka i njegova natječaja za kratku priču jest činjenica da se te priče čitaju, a to je jako bitno. Uvijek ljudima govorim o priči koju sam objavio nakon što me Večernjak nagradio. Bila je to priča “Nisam Jarni”, koja je u Davoru, i to u birtiji koja se zove Kod Đoke, izazvala potpuni kaos. Jedan ju je čovjek pročitao i pomislio da je istinita. Netko je iz njegova društva potom nazvao Marina Olića, brata Ivice Olića, koji je sa mnom bio u specijalnoj jedinici policije da zove brata, a da ovaj zove Jarnija i pita je li priča istinita. Nije bitno kako se te priče tumače, bitno je da ih ljudi čitaju. Mnogi ljudi po internetskim forumima govore da se nagrade dijele po nekom ključu i po nekim dogovorima, ali to je manje bitno. Bitno je da se priča objavljena u Večernjem listu čita, za razliku od priča koje se objavljuju po knjigama, a koje se slabo čitaju.
:: Šaljete li priče i na druge natječaje za kratku priču, kojih u državi zapravo ima jako puno?
Pa šaljem kad ih imam. No, nemam običaj skraćivati priče. Ako, recimo, imam priču od šest kartica, ne volim je tesati na tri, četiri kartice, koliko ponekad zahtijevaju uvjeti natječaja. Ako imam već napisanu priču koja odgovara uvjetima natječaja, takvu je i pošaljem.
:: Jeste li slali priču na sve Večernjakove natječaje posljednjih godina?
Ne baš na svaki. Tri sam puta objavio priču u Večernjem listu i dobio dvije nagrade. To je dobar skor. Roman Simić veli da sam prvi po iznosu zarađenog novca. U ovom trenutku ja imam 35.000, a on ima 28.000 tako zarađenog novca, i to zato što je ove godine nagrada smanjena sa 30.000 na 20.000 kuna. Ali kada ti netko plati pet tisuća kuna za kratku priču, to je jako dobro. Većina afirmiranih hrvatskih pisaca jedva da dobije više novca za cijeli roman. I treća nagrada Večernjaka sjajan je honorar.
:: Hoćete li i dalje slati priče na Večernjakov natječaj?
Hoću, ako ih bude bilo u potrebnom opsegu.
