Zašto glumci (i glumice) toliko vole Paola Magellija zapravo više i nije tajna. Posrijedi je redatelj koji iz temeljnoga glumačkog poriva pristupa poslu redatelja i glumeći zajedno sa svojim glumcima stvara predstave. Njega nimalo ne zanimaju mrtvi, čak i ako su pisci komada koje postavlja. Njegova je vječna tema, strasna i nemilosrdna, zauzetost za život i sadašnji trenutak koji teatralizira i napuhuje dok poput balona ne prsne od napetosti.
Drama “Kazimir i Karolina” Odona von Horvatha u HNK Ivana pl. Zajca oblikovana je po svim spomenutim načelima. Hipertrofirana gluma i gotovo karikaturalna seksualnost, erotiziranost i senzualnost ženskog dijela ansambla Magellijev je osobni pečat u vremenu koje upravo tu ženstvenost potiskuje. Predstavu je upravo tako gradio – ženska intuitivnost i strastvenost, čežnja za životom kao dionizijskim bljeskom trenutka i s druge strane muška mučaljivost, proračunatost, heteroseksualnost iza koje se zapravo krije ili nezainteresiranost za ženu ili je čak posrijedi prikrivena homoseksualnost.
U svem tom vrlo ozbiljnom premetu preko glave i tijela (Odona von Horvatha), najviše su dali sebe Darija Lorenci i Galiano Pahor. Ona se poput divlje mačke posve ugodno osjećala u svojoj ženskoj puti. Pahor je ovaj put izabrao suzdržanost, izbjegavajući karikaturu, vrlo je inteligentno, ali i intuitivno, spoznao da je lik Scu00FCrzingera, malog nacističkog budućeg nametnika, njegova posvemašnja suprotnost. Nina Violić, Milan Pleština, Alen Liverić, tek su dio velikog i uhodanog Magellijeva skladnog i strasnog stvaralačkog tima.
