Belgijska kazališna skupina Peeping Tom sada je već stalni gost Festivala svjetskog kazališta. Godine 2010. gledali smo ih u predstavi “Ulica Vandenbranden 32”, a 2012. u “Iznajmljuje se”. Uvijek kada se nađe u Zagrebu Peeping Tom iznova oduševi publiku i stručnu javnost, a tako je bilo i nakon prve izvedbe predstave “Otac” na ovogodišnjem Festivalu u nedjelja 21. rujna kada se frenetičan pljesak publike u zagrebačkom HNK dugo nije stišao.
Precizna ‘dijagnoza’
Kao i uvijek svojom su izvedbom porušili sve granice izvedbenih umjetnosti. Nemoguće je, naime, reći što zapravo rade ti ljudi na sceni: je li to gluma, ples, performance...? Ali u tome što rade toliko su superiorni, da precizna “dijagnoza” doista nije nimalo važna jer sve što rade na sceni dovedu do izvedbenih vrhunaca koji krše i običnu fiziku ljudskog tijela. Ma što Peeping Tom radio na sceni, na publiku pljušte čiste emocije. Ovog puta u “Ocu”: zastrašujuće, sjetne, tragične, bolne... jer priča je to o nimalo lijepoj starosti, o životu koji završava u demenciji, u domu punom podjednako izgubljenih i nemoćnih ljudi. Redatelj Franck Chartier (umjetnički ravnatelji skupine), uz pomoć dramaturginje i asistentice redatelja Gabriele Carrizo (oni su zapravo uigrani autorski tandem Peeping Toma) priču postavlja kao krug ljudskog postojanja. Sin koji na početku u domu svakog ponedjeljka posjećuje svog oca i ima tek pola sata da ga prošeće po svježem zraku, na kraju je stanovnik tog istog doma, nesposoban da prepozna vlastito dijete. Na sceni su: Leo de Beul, Marie Gyselbrecht, Hun-Mok Jung, Simon Versnel, Maria Carolina Vieira, Yi-Chun Liu i Brandon Laraert uz pomoć Euridike de Beul, a uz njih i sjajna domaća ekipa – Dramska grupa umirovljeničkog doma Maksimir – koja je sudjelovanje u ovoj predstavi odradila nakon jednog dana proba.
Život u tri minute
Priča o starosti ovdje je ispričano kroz začudne i nadasve dirljive slike bespomoćnog trajanja (scena promjene pelena) i čekanja neizbježnog. U te su slike uključeni i oni koji ga moraju olakšati, oni koji rade u toj dehumaniziranoj oazi bezbrižnog puta u smrt. Pleše se tu i pjeva, metu se podovi, voze invalidska kolica, servira juha... Jedna od najupečatljivih scena ona u kojoj mlada djevojka za tri minute trajanja pjesme od simbola rascvale mladosti, postaje starica drhtava glasa, tijela bolešću savijenog napola, sposobna tek prihvatiti tuđu pomoć da sjedne u invalidska kolica...Suočeni s takvom glumom, shvatite gdje je i hrvatski teatar i koliko je važno imati priliku vidjeti i takve predstave. A onda se okrenete oko sebe i na prste ruku u prepunom HNK prebrojite glumce i redatelje koji su došli vidjeti strane goste.
>> Impresivna predstava o Ganešu koji traži da mu nacisti vrate svastiku
>> Otkrivamo fenomen veze kazališta i performansa
"Nemoguće je, naime, reći što zapravo rade ti ljudi na sceni: je li to gluma, ples, performance...?" Moguće je, naime, reći što ti ljudi rade na sceni, ali za to treba nešto znati o kazalištu.