Jučer je stigla vijest kako je premijera “Male Fride” u kazalištu Žar ptica odgođena. To su sada već koronasituacije s kojima smo se svi već naučili živjeti, a do skorašnjih izvedbi o predstavi smo pitali redateljicu Anicu Tomić.
Na spomen Fride Kahlo u mojoj se glavi pojave boje, žive i razigrane, kao opreka njezinu životu punom mraka i boli. Koja je vaša prva asocijacija?
Ponajprije bol. Paleta tih boja bila je mjesto na kojem se Frida skrivala kako bi na trenutak zaboravila ono što joj se događa i kako bi zatomila bol. Jedna nadasve razvijena vještina skrivanja, ali i artikulacije da ono što te ne uništi pretvoriš u ono što govori za tebe. Kada ju je André Breton svojevremeno želio uvrstiti u nadrealistički krug, rekla je: “Oni misle da sam ja nadrealistica, ali to nije istina. Nikad nisam slikala svoje snove. Slikam svoju stvarnost.” Njezina je stvarnost odmalena bila okrutna, isprepletena bolešću, bolnicama, tretmanima, ali i ljubavlju s kojom su je okružili bližnji. Poslije je došla prometna nesreća, lom kralježnice i zdjelice i novi ciklus te tjelesne trpnje. U samoj predstavi ona kaže: “Ima jedno mjesto gdje ništa me ne boli / Ne znam zašto ta bolest našla je baš mene / Zato u more svu svoju bol šaljem /A tako sam još uvijek mala”.
Što djeca mogu naučiti iz njezina života i koliko je važno da djeca znaju priče velikih umjetnika?
Umjetnost nas oplemenjuje, čini nas boljim ljudima. Poznavanje onih koji su bili prije nas, pogotovo takve jake i autentične osobe poput Fride, djeci šalje poruku da, bez obzira na sve poteškoće, ako su dovoljno uporna i ako vjeruju u sebe, mogu kročiti putem kojim žele ići, većim od naših malih zemaljskih koraka.
U danima kada se čini da smo zaustavili dah i čekamo nekog superjunaka koji će nam riješiti situaciju, u literaturi za djecu, filmovima i predstavama, jasno je vidljiv trend ‘oslanjanja’ na živote povijesnih ličnosti. Mogu li prave životne priče djeci dati snage i hrabrosti za rješavanje njihovim muka, problema i izazova?
Izazovi današnje djece potpuno su drukčiji od onih koje je imala moja generacija, čini mi se još jači i snažniji. Kao majka dvoje djece mogu reći da su se neke stvari perfidno uplele u njihova mala odrastanja uz velike vanjske utjecaje. Mislim tu i na pandemiju, potrese, ekološku krizu. Njihovi su životi poljuljani, i više nego ikad potrebna im je podrška nas odraslih. Međuvršnjačko nasilje prenijelo se na cyberbulling, i razne druge oblike zlostavljanja, o kojima djeca ne žele govoriti jer ih je često sram. Te rane ozlijede često se prenose u odraslu dob, a znamo po statistikama da imamo sve više depresivne djece. Priče koje djeci u kazalištu pričamo Jelena (Jelena Kovačić, op.a.) i ja služe kao ogledalo i želja da kroz kazalište promičemo bolje svjetove koji će gledateljima na tren promijeniti vlastite perspektive i udahnuti im impuls da se stvari mogu i trebaju mijenjati.
„Mala Frida“ je priča o djevojčici koja je drukčija zbog svoje bolesti. Kako odgajati djecu, i u kazalištu, da nauče da je ‘biti drukčiji’ bogatstvo života?
Priča o osnaživanju žena, pa i djevojčica, glavni je motiv mog bavljenja kazalištem. Nije slučajno što se moja alternativna kazališna družina, koju sam osnovala s četrnaest godina, upravo zvala Theatre de femmes, ali ne zato što ne poštujem muškarce, nego zato što smatram da se žene treba osnaživati kako bi se nosile s predrasudama s kojima se sreću na svakom koraku. Naša “Mala Frida” je predstava koja se obraća snazi djevojčice, ali i dječacima koji se uče kako se s tom snagom nositi. To je priča o približavanju i ljubavi koja bi trebala biti u temelju svih naših odnosa. Pritom je za mene osnaživanje zapravo osvještavanje svakog pojedinca da ima pravo na osjećaj vlastite vrijednosti i na vlastiti izbor, bez obzira na to slažu li se drugi s njima. Različitost nas povezuje, a ne razdvaja i zato mislim da će odrasli, ali i djeca, s ove predstave otići kao malo drukčiji ljudi.
No, ovo je i priča o prijateljstvu. Kako u današnje vrijeme društvenih mreža uopće naći prijatelja? Rekla bih da to mi odrasli moramo naučiti od djece.
Teška su to pitanja. U svom aktivističkom djelovanju jedan dio posvećujem i temi međuvršnjačkog nasilja, s kojim smo se Jelena i ja, još prije 11 godina, aktivno bavile u predstavi ZKM-a “Ovo bi mogla biti moja ulica”, koja je progovarala o bezumnom događaju koji je završio kobno za Luku Ritza. Ta je predstava čini mi se postala simbol nekoliko generacija u prepoznavanju i shvaćanju da se stvari trebaju i moraju promijeniti. Žao mi je što ta predstava više ne igra, jer bi svojom porukom zasigurno još mnogo toga učinila. Poslije sam, kao majka, shvatila da se osobno ne mogu boriti sama protiv otuđenja koje dolazi s tehnologijom, ali da se to može učiniti primjerice tako da se u školama provode radionice, da djecu upoznaju s posljedicama. Kod nas doma, kad nam dođu maleni prijatelji, družimo se uživo, jer igrice mogu igrati i kad su sami.
„Mala Frida“ vaš je autorski projekt koji nastaje u suradnji s Jelenom Kovačić. Iza vas dvije mnogo je hit-predstava, ali uvijek se vraćate u kazalište za djecu. Zašto je ono važno?
Hvala Dragi Utješanoviću koji me nagovorio da se ponovno vratim u dječje kazalište. Među posljednjim predstava za djecu bio je i autorski projekt temeljen na dokumentarnoj priči o djevojčici Amal koja zajedno s roditeljima bježi iz ratnog Alepa. Bilo nam je bitno progovoriti o temi u kojoj su tisuće djece dio bezumne migrantske krize koja utječe na njihovo djetinjstvo i nepovratno ih mijenja. Za Jelenu i mene raditi predstave za djecu jednako je kao raditi za odrasle. Naše teme su teške, ali samo kada se suočimo sa stvarnošću možemo je i mijenjati. Imam veliki respekt prema našim danas malenim, a sutra odraslim gledateljima. Važno je dati im pravi teatar koji ne laže i ne manipulira, koji stvara magiju. Tako stvaramo buduću ozbiljnu publiku. Zato smo i sada napravile predstavu o snažnoj i hrabroj djevojčici koja se već i u samoj predstavi anticipira kao buduća snažna i velika meksička slikarica, koja će nepovratno promijeniti svijet. Ako ovom predstavom nadahnemo jednog dječaka i jednu djevojčicu, probudimo im snagu da shvate da mogu i da su vrijedni, onda smo dobro obavile posao.
Kako je bilo raditi u Žar ptici?
Ovo je naša prva suradnja sa Žar pticom i bio je užitak raditi tamo. Cijeli ansambl, tehnika, marketing, na čelu sa sjajnim ravnateljem, živi skupa s nama za ovu predstavu. U ovim nemilim vremenima imati takvu energiju i ljubav uistinu je blagoslov.
