Nakon Pavla Dešpalja hrvatska glazba je izgubila još jednog dirigentskog doajena svjetskog ugleda, maestra Nikšu Barezu. Umro je u osamdeset i šestoj godini života u Zagrebu, gradu u kojem je završio Muzičku akademiju i dobio prvi posao ravnatelja Opere Hrvatskog narodnog kazališta, i to daleke 1965. godine. Nakon Zagreba, vodio je operne kuće u Zürichu, Grazu, Splitu i Chemnitzu, a zagrebačkoj Operi se kao ravnatelj vratio 2014. godine, izdržavši na tom mjestu pune četiri godine. Ukupno je na zagrebačkoj opernoj sceni dirigirao šezdesetak godina. Doista podatak vrijedan poštovanja.
Bio je i punih devetnaest godina šef dirigent Simfonijskog orkestra HRT-a, ali i stalni gost dirigent u najprestižnijim svjetskim kućama poput milanske Scale u kojoj je tijekom jednog desetljeća ravnao izvedbama čak jedanaest različitih opernih naslova, potpisujući i čuveni Wagnerov "Prsten Nibelunga". Iako stalno prisutan u hrvatskim koncertnim dvoranama i na opernim pozornicama, maestro Bareza dirigirao je i u bečkom Musikvereinu i salzburškoj Festivalskoj dvorani, ali i na opernim pozornicama Bečke, Bavarske i Hamburške opere, Teatra Verdi u Trstu i La Fenicea u Veneciji, nekadašnjeg teatra Kirov (današnji Marijinski teatar) u Sankt Peterburgu, moskovskog Boljšoj teatra, Nizozemske nacionalne opere, Njemačke opere u Berlinu...
Rad s Pavarottijem
Po repertoaru bio je jedan od najsvestranijih ne samo hrvatskih nego i europskih dirigenata i međunarodni autoritet, i to ne samo za Wagnera nego i Puccinija, Straussa, Janačeka...
Maestro Bareza rođen je u Splitu 31. ožujka 1936. godine. Njegova teta Alma Peranić pjevala je glavne sopranske uloge u splitskoj Operi (primjerice Gildu), a otac pomorac svirao je nekoliko instrumenata. U Splitu je završio srednju muzičku školu i gimnaziju, a Muzičku akademiju upisao je u Zagrebu. Bio je student dirigiranja kod profesora i autoriteta za zborsku glazbu Slavka Zlatića. Na diplomskom koncertu 1961. godine izveo je Prvu simfoniju Dmitrija Šostakoviča (s kojim se kasnije upoznao u SSSR-u) uz Zagrebačku filharmoniju, a još kao student počeo je korepetirati u zagrebačkoj Operi u kojoj kasnije dobiva i prvo zaposlenje. Operni debi bio mu je Verdijev "Krabuljni ples" 1959. godine u kojem je nastupao i slavni tenor Josip Gostič. Barezi je u prvim opernim koracima zlata vrijedila suradnja s uglednim dirigentom i velikim autoritetom Milanom Sachsom, kojem je bio asistent. Ipak, otišao je na usavršavanje u Salzburg, i to kod vrsnog dirigenta Hermanna Scherchena, upoznajući tada i Herberta von Karajana.
A na čestim gostovanjima tadašnje Zagrebačke opere u inozemstvu, mladog su dirigenta zapazili i strani menadžeri i operni intendanti pa je njegova međunarodna karijera mogla početi, prvo angažmanom u Zürichu, gdje je upoznao i velikog dirigenta Nikolasa Harnoncourta. Iz tog švicarskog glazbenog središta maestro je uspješno osvajao i druge glazbene centre, pa je tako dvadesetak godina dirigirao u bečkoj Državnoj operi gdje je surađivao i s pjevačima ranga Luciana Pavarottija (u "Ljubavnom napitku"), ali i mnogim drugima. Najduže je bio vezan za Graz, u čijoj je operi više nego uspješno dirigirao i Wagnerovim cjelovitim "Prstenom Nibelunga" što je snimila i austrijska televizija, pa je taj dirigentski pothvat u Austriji postao jedan od najvažnijih kulturnih događaja.
– Dirigirao sam Wagnera na svim meridijanima i krizu publike nikada nisam osjetio. Wagner ima svoja društva, ljude koji su mu strašno vjerni. Nekoliko godina u Chemnitzu, koji zovu saskim Bayreuthom, u uskrsno sam vrijeme dirigirao "Prsten Nibelunga". Gosti bi dolazili autobusima, zakupili sve hotele i ostajali cijeli tjedan. Nikada nisam vidio praznu dvoranu kad se izvodi Wagner. Vitezovi okruglog stola i Sveti gral intrigiraju. Neki još traže Sveti gral, misle da je u južnoj Španjolskoj, posljednji put su ga tražili u Valenciji. Za Wagnera je to bila kristalna čaša u kojoj je krv Isusova – krv je skupio Josip iz Arimateje nakon što je legionar Longinus kopljem probio Isusa na križu. Iz iste kristalne čaše je, prema tom predanju, Isus pio vino na posljednjoj večeri. Tu je velika poveznica vina i krvi, hostije i Isusova tijela – govorio je za Večernji list Nikša Bareza prije više od deset godina kada je pripremao zagrebačku izvedbu "Parsifala".
Na pitanje mora li se posebno kondicijski pripremati za "Parsifala", maestro je odgovorio: – Nijednog se Wagnera ne može dirigirati tako da se čovjek čuva, da izdiferencira snage. On zahtijeva aktivitet u svakom taktu. Duljina "Parsifala" je duljina "Sumraka bogova", "Tristana i Isolde", "Majstora pjevača". Kad počne prvih pet taktova, počinje inicijacijski ritual, čovjek napušta ovaj prostor i ulazi u drugu dimenziju. Tako je bilo i u Scali. "Parsifal" je trajao šest sati, no nisam osjećao umor. Ni sada nemam osjećaj fizičkog napora. Postoji nešto psihodelično, neka droga koja se nalazi u toj glazbi – objašnjavao je tada sedamdesetpetogodišnji dirigent svoje iskustvo s Wagnerovom glazbom koje je bilo neobično bogato.
A tada je progovorio i o nesporazumima u glazbenom životu, potvrdivši da kod njega upravo traje proces o kojem je svojedobno govorio i Lorin Maazel napuštajući bečku Državnu operu. – Maazel je rekao: "Moraš osjetiti kada je potrebno skupiti kovčege i otići." Ja sam dirigent kojeg su uvijek postavljali na šefovska mjesta na koja se nikada nisam kandidirao. Uvijek su mene nazivali. I kada sam išao u Graz, i u Chemnitz, i u Hrvatskoj, i sada kada je došao poziv iz Meksika – rekao je Nikša Bareza.
Izrazi sućuti iz Beča
Često je i rado dirigirao i djela hrvatskih skladatelja, i to u rasponu od Vatroslava Lisinskog i Ivana pl. Zajca, pa do Jakova Gotovca i Ive Maleca, skladatelja kojeg je posebno cijenio izvodeći svojedobno i njegovo malo poznato djelo "Jedan protiv svih". Posljednji koncert imao je prošlog listopada u dvorani Lisinski, nastupajući s orkestrom zagrebačke Muzičke akademije. Za svoj golemi dirigentski opus u kojem je uvijek prvenstveno brinuo o željama i uputama skladatelja, maestro Bareza dobio je izniman broj nagrada, pa tako i Nagradu hrvatskog glumišta za životno djelo, nagradu Vladimir Nazor za životno djelo, Porin za životno djelo, nekoliko Judita, nagradu Josip Štolcer Slavenski, Lovro pl. Matačić, nagrade Johann Fux...
O maestrovoj smrti izvijestile su i strane agencije, a bečka Državna opera objavila je da i ona žali zbog smrti maestra koji je u toj kući dirigirao sedamdeset i jedan put, i to čak dvanaest različitih opera. U čast maestra Bareze HRT je prikazao snimku veličanstvene kantate "Gurre-Lieder" Arnolda Schönberga, snimljene prije pet godina u dvorani Lisinski.
