U Gradskom kazalištu lutaka Split premijerno će u režiji Gorana Golovka i dramatizaciji Marine Vujčić biti izvedena lutkarska predstava za odrasle "Nije pas beštija". Temelj su joj tekstovi Miljenka Smoje sabrani u zbirci "Pasje novelete". Premijera je bila planirana za 14. veljače, na rođendan barda našeg novinarstva, no kako su viroze, gripa, korona, prehlade... poharale ansambl, sadašnji je plan da se premijera upriliči 20. veljače.
To je treći datum, a budući da je gotovo uvijek nekako u životu "treća sreća", valja vjerovati i nadati se da će sve proteći u najboljem mogućem ozračju. I da će nam se Šarko, Smojin pas koji mu je bio i najbolji kumpanjo, svidjeti i na pozornici.
Redatelja Gorana Golovka pitali smo zašto postavlja lutkarsku predstavu namijenjenu odraslima.
Gradsko kazalište lutaka Split, inspirirano netom završenom Smojinom godinom, odlučilo je dati svoj obol ovoj obljetnici i ostvariti svoju davnu ambiciju postavljanja lutkarske predstave za odrasle, što sam doživio naročitim kreativnim izazovom. Nakon više od deset godina vraćam se lutkarskom mediju i vrlo sam nadahnut zbog nebrojenih kreativnih mogućnosti koje ovaj medij nudi i zbog ponovne suradnje s izvrsnim ansamblom splitskih lutkara.
Kakav je zadatak imala dramaturginja i autorica songova književnica Marina Vujčić?
Marina, kao autorica dramatizacije, odradila je lavovski posao odabira motiva i događaja iz Smojinih proznih formi te njihova prenošenja u dramski kôd. Pri tome je vodila računa o specifičnostima lutkarskog izričaja, izbjegavajući pripovijedanje i opise u korist jezgrovitog izričaja lutke. Songove je napisala vješto i duhovito, a zadaću dramaturginje obavila je uzevši distancu od vlastitog autorskog rada i aktivno, na svakom pokusu, prilagođavala tekst živim zbivanjima na pozornici.
Koje teme obrađuje predstava?
Potku čine Smojine britke satirične oštrice pisane u "Pasjim noveletama" prve polovice devedesetih godina, a ponajviše se bave različitim načinima prihvaćanja nove hrvatske realnosti. S ovim motivima, koje opservira pas Šarko, prepleteni su motivi odnosa čovjeka i psa, prijateljstva, ljubavi, odnosa muškarca i žene, produhovljenog hedonizma, starenja i pozdravljanja s ovim svijetom. Rekao bih da se tekst oslanja na splitsku književnu tradiciju poetike "smija i suza", kakvu su nam ostavili u naslijeđe pisci Marko Uvodić ili Ivan Kovačić.
Glavni lik je Smojin pas Šarko. Tko se još pojavljuje na sceni?
Šarko je nositelj svekolike radnje, a uz njega ćemo vidjeti Smoju i njegovu suprugu Lepu, njihove bliske prijatelje, neodoljivu kujicu Pupu i njezinu vlasnicu, nezaobilaznog liječnika te brojna malomišćanska lica u kojima ćemo prepoznati sebe i mentalne sklopove svojih sugrađana. Lutkarskom čarolijom pokušavamo svijet ljudi sagledavati iz pasje perspektive.
Što je sa Smojinim humorom i psovkama?
Vjerujem da smo zadržali Smojin ubojit humor, a psovki ima onoliko koliko ih je on napisao. Ako satira nije drska i ako se ne poigrava vulgarnostima, onda nije satira. To smo naučili od starih Grka, koji su i tragedijama i satirskim igrama propitivali svoju demokraciju i demokratičnost.
Tko igra u predstavi?
Alin Antunović, Andrea Majica, Sanja Vidan, Ivan Medić i Branko Rakić, odreda iskusni lutkari i glumci otvoreni svim vrstama kreativnih izazova. Pravo je zadovoljstvo surađivati s njima. Treba naglasiti da je za njih predstava iznimno zahtjevna u glumačko-animatorskom, ali i fizičkom smislu, tako da im odajem priznanje za trud, napor, umijeće i puno dobre volje.
Kako to da predstava nije rađena lani, u Smojinoj godini?
Zamisao o njezinu stvaranju rođena je prošle godine, ali trebalo joj je vrijeme dozrijevanja, vjerujem. Ne zaboravimo da naša dječja kazališta imaju obvezu igranja za ciljanu dječju publiku i imaju guste radne rasporede sa zadanim brojem godišnjih izvedbi pa njihove predstave za odrasle moraju čekati na svoj red. Mislim da izvedba premijere nakon isteka službene Smojine godine time neće izgubiti na značaju, dapače. Smatrajmo je krunom niza prošlogodišnjih događaja posvećenih njemu i još jednim njegovim migom Splićanima.
Zašto kod nas nema lutkarske scene za odrasle?
Vjerojatno ću biti oštar, ali budimo realni i recimo da je u našim lutkarskim kazalištima sve manje lutaka, no to je tema za neku drugu i dugu raspravu i na nekim drugim mjestima. S druge strane, naša predodžba o lutkarstvu isključivo namijenjenom djeci nije sasvim točna. Vjerujem da će "Nije pas beštija" dokazati da lutka sama po sebi nije infantilna.
