Nikša Butijer još je jedan u nizu dubrovačkih glumaca koji živi i radi u Zagrebu, a ljeta provodi na Dubrovačkim ljetnim igrama. Ove je godine izvrsno odigrao Luku u Stullijevoj “Kati Kapuralici”.
Jeste li osuđeni na uloge Konavljanina?
– Ne znam. Ljudi znaju reći da igram sebe, oca, djeda. Ono što sam počeo 1999. zaokružuje se. Vuk Konavljanin na prvim mojim Igrama i Luka Kapural možda su neka zaokružena priča. Nadam se da će me neko vrijeme pustiti na miru, a i nema više likova koji su iz Konavala.
Koji bi drugi lik izabrali za sebe?
– Pokušavam ostati otvoren za sve forme. Ali glumio bih šekspirijanske uloge...
Je li Hamlet među njima?
– Apsolutno. Hamleta da. Kada čovjek krene na Akademiju, htio bi se uhvatiti u koštac s najvećim djelima svjetske literature. Zašto ne Hamlet, Julije Cezar, Prospero u Oluji...
Dosta ste mijenjali ansamble na svom glumačkom putu?
– O, da. Nedavno sam pisao životopis i ovo mi je 29. predstava u životu. Tu je raspon od najsuvremenijih do najbaštinskijih trenutaka hrvatskog kazališta. Radio sam s Bacačima sjenki, Borisom Bakalom i Katarinom Pejović, ali i Dubrovačku trilogiju i Ekvinocij na Igrama. Put me nanese na stvari koje su različite. Izazov mi je prebacivati se s tema na temu, sa svjetova na svjetove.
Biste li se voljeli skrasiti u jednom kazalištu?
– Nikako. Već godinu i pol radim na ADU. Asistent sam Franki Perković na glumi. Čovjek i toj djeci pokušava dati savjet i pokazati im da kazalište nije samo stara forma. Moraju upijati kao suha krpa.
Stalni angažman vas, dakle, ne zanima?
– U Zagrebu nisam imao ni ponuda. Glumim u ITD-u, u ZeKaeMu u predstavi “S druge strane” koju smo igrali 110 puta, što je senzacionalno. U Europi smo je igrali više od četrdeset puta.
Dobili ste i nagradu glumišta?
– Za ulogu Cyrana de Bergeraca prije sedam, osam godina. Predstave koje su po meni najbolje ispale, nikada nisu bile ni nominirane, pa su me nagrade zaobišle. Pokušavam godišnje ne igrati puno predstava, jer se čovjek isluži. Optimum je dvije, do tri predstave godišnje. Ima i režisera koji imaju šest režija godišnje. Ne može se to nikako. Nije glumac stroj. Treba mu odmor.
Zašto se tako rijetko igraju komadi poput Kate Kapuralice?
– Ne znam. U Dubrovniku je predstava premijerno izvedena sredinom sedamdesetih, dva je puta igrala na Igrama. To su davna vremena. Prvi je čin jedan od najvirtuoznije satkanih tkiva hrvatskog kazališnog pisma uopće.
Zašto se predstava igra samo pet puta? Može li se prebaciti u zatvoreni prostor?
– To je prokletstvo ambijentalnog festivala. Mi smo “Četvrtu sestru” radili u Belvedereu u prašini. Tu sam igrao kao student 2001. Glumci su se inhalirali nakon dvadeset minuta na sceni. Kada smo je prebacili u zagrebačku Peščenicu, to nije bila ta predstava. Nekada su Igre bile prožete kroz svih četrdeset i pet dana. Danas, ako je predstava i prodana, može stvoriti gubitak, jer vi ne možete smjestiti glumce u Gradu za cijelo to vrijeme.
Morate li se boriti za uloge ili čekate ponudu?
– Nisam od onih koji se bore. Imam trideset i dvije godine i to za glumca i nije velik broj godina. U kazalištu treba trajati, treba paziti da se čovjek ne izrauba.
Ima li Hrvatska previše odličnih glumaca?
– Ima ih dosta, ali nema previše. Isto tako i glumica. S novim generacijama može se situacija i popraviti.
Ali dobre uloge često mimoiđu dobre glumce?
– S tim se slažem. To je problem stalnih ansambala. Ravnatelj okupi svoju ekipu i tu je kraj. A stvari nisu crno-bijele. To je prokletstvo ansambala i tu će se stvari morati promijeniti. Imate glumce koji igraju u Kerempuhu, Gavelli 25 predstava mjesečno, a imate glumce koji na scenu nisu stali više godina, a primaju podjednaku plaću. Tu se nešto mora dogoditi. To je kazalište koje je vrijeme pregazilo. Za nezavisnu scenu onda ostaju mrvice. Onda ja volim više surađivati s nezavisnom scenom.
Često se spominje da su Igre u Dubrovniku Zagrebačke ljetne igre?
– U našoj predstavi od nas dvanaest deset su djeca Grada ili ljudi koji sada žive u Zagrebu gdje afirmiraju svoj grad. Imamo samo dvoje ljudi koji su nam gosti. I u Dubrovačkom kazalištu manje je od pola ljudi Dubrovčana. Šezdeset posto ih je iz nekog drugog grada. Bilo bi suludo da su tu na angažmanu samo ljudi iz Dubrovnika, kao što bi bilo suludo da su u Zagrebu na angažmanu samo ljudi iz Zagreba.
