Kada bih nekim čudom ulovila zlatnu ribicu, ne bih je tražila ni novac ni zdravlje, nego samo – da imam sluha. Mnogo sam puta u životu izgovorila tu rečenicu, preplavljena osjećajem inferiornosti u odnosu na glazbenike i muzikologe kojima vrvi moj prijateljski krug. Do danas se živo sjećam brojnih trenutaka u kojima su moji vršnjaci pjevali na školskim priredbama, osnivali prve bendove i pohađali glazbene škole, a ja sam u većini pjesama najbolje čula – tekst.
A kakve bih bendove imala, samo da sam znala i mogla! Bio je to moj veliki tinejdžerski kompleks koji sam tada, u postratnom Osijeku, jednostavno morala nadići. Glazbenih škola za poluodrasle antisluhiste ondje nije bilo.
Pomirivši se koliko-toliko s time da nikada neću biti punk ili rock-zvijezda, posvetila sam se novinskom pisanju, pogotovo o filmovima, kazalištu i stripu, a kasnije i videoigrama. Iskreno me radovao upliv u taj svijet drugih umjetnosti, a glazbu sam ostavila negdje po strani.
I taman kad sam povjerovala da ću zauvijek biti glazbeno nijema i gluha, moja me prijateljica (dakako, muzikologinja) stresla opaskom kako se sve, pa i sluh, može naučiti.
– Talenta možda nemaš, ali koliko ćeš dobro pjevati ovisi o tome koliko možeš platiti – rekla mi je, sugerirajući da se neki od njezinih kolega, za honorar, bave upravo takvim slučajevima.
Njezina mi se rečenica o skupoj kupnji sluha vratila kada sam nedavno vidjela da je moja omiljena aplikacija Duolingo uz besplatne tečajeve stranih jezika i matematike počela nuditi – satove glazbe. Skeptično sam kliknula na tu opciju, računajući da ću je ubrzo posramljena ugasiti.
Nekoliko dana kasnije ležim na kauču i palcima nabadam temu iz Ode radosti. Zapanjeno uočavam da sam svladala četvrtinke i polovinke, C, D i E moje su notne prijateljice. To što radim čak ne zvuči loše, a isto potvrđuje i zelena ptičica, maskota Duolinga, koja me hrabri i predano prati svaki moj korak.
Dok tako kanaliziram svojeg unutarnjeg Pogorelića, shvaćam da mi je jedna naoko obična aplikacija uspjela približiti nešto što demotivirani profesori glazbenoga nikada nisu – matematičku logiku glazbe, kao i onaj osjećaj zanosa kada se taj kôd, nesigurno, ali ipak točno pogođen, pretvori u poznatu melodiju.
Igrifikacija procesa učenja velika je tema današnjice, no do sada je uglavnom primjenjivana na učenje STEM-ovskih ili jezičnih predmeta. Sada kada se putem lako dostupnih aplikacija seli u domenu umjetnosti, taj proces zaista može pomoći svakome tko je odrastao u strahu od karaoka ili tuluma s gitarama.
Jer talent se možda ne može steći, ali uho, prsti i glasovni aparat ipak se mogu uvježbati. Početnički alati dostupniji su nego ikada. Zašto ih ne iskoristiti?
