Pišem ovaj tekst zbog svojih prijatelja i prijateljica, izdavača, prevoditelja i prevoditeljica, čitatelja i čitateljica u drugim državama. Teško mi je pisati jer su za to potrebne jasne misli i smireni osjećaji, a moje emocije trenutno plamte. Još mi je teže shvatiti išta što se događa u Rusiji i Ukrajini. No ovoga je časa šutnja nedopustiva.Stoga ću pokušati reći bar nešto.
Četrnaest godina mojeg života – sve moje djetinjstvo i mladost – proživjela sam u Sovjetskom Savezu. U to je doba komunistička ideologija već bila na izdisaju. Mi, pioniri i pionirke, vjerovali smo u nju, no nekako na pola snage, ne ozbiljno. Ali ono u što smo istinski vjerovali bio je mir. Propagandna mašinerija, puštena u pogon ‒ tijekom sovjetskog doba, dobro je radila, no sad više nije proizvodila samo komunističku retoriku, već pacifističku „SSSR – utvrda mira“, „Mir svijetu!“ – te su parole bile ispisane na zidovima svakog dječjeg vrtića i svake škole.
Školski sat posvećen miru bio je obavezan prvi sat za svaki razred početkom svake nastavne godine. Pjesme i stihovi o miru bili su u programu svakog pionirskog događanja (a kodn nas je takvih bilo i previše). Golubice mira ukrašavale su svaku učionicu, sve zidne novine i sve učeničke bilježnice. Vjerovali smo u te golubice – iskreno, onako kako to samo djeca znaju. Vjera u mir bila je neodvojivi dio sovjetskog djenjstva, dakle, i identiteta svih nas. Ta se vjera činila neuništivom – za sve vijeke vjekova.
Bilo mi je jasno i da je rat toliko užasan, da oni koji su ga upoznali o njemu šute. Moj je djed četiri godine ratovao u Drugom svjetskom ratu, no nikada nije prozborio ni riječi o ratištu: svoju je unučad i djecu čuvao šutnjom.
Danas se ruski tenkovi kreću tuđom zemljom. Ja u to jedva da mogu i povjerovati. Toliko se duboko u sebi s tim ne slažem da samo želim glasno ridati. Teško mi je pronaći riječi jer nijedna nema dovoljno snage. Ogorčenost, gnjev, strah, nemoć – u beskrajnim količinama. Vijesti od 24. veljače 2022. samljele su me. Moj se svijet nije samo preokrenuo, već je jednostavno uništen. Ne razumijem zašto cijepljenje pacifizmom nije pomoglo.
Pišem u svoje ime, ali sve moje znanice i znanci, prijateljice i prijatelji osjećaju isto. U mom bližem i daljem krugu ljudi nema nikoga tko podržava ovaj rat. Društvene su mreže pune bijesa i preklinjanja, poziva i zahtjeva za zaustavljanjem ratnih djelovanja. Nastupilo je doba jednostavnih istina, koje treba beskonačno ponavljati. Ne ratu. Mir svijetu. Ljudski je život najviša vrijednost. Ponavljat ćemo ih dok u ovaj mrak ne uđe svjetlost. Opetovano ćemo govoriti o banalnosti dobra ne bismo li spriječili kasniji susret s banalnošću zla.
Ovo nije moj rat. Odbijam ga smatrati svojim _ napisala je ruska književnica tatarskog porijekla Guzel Jahina javnosti povodom ruske agresije na Ukrajinu. Tekst je proslijedila i svom hrvatskog izdavaču Hena comu koji će joj uskoro objaviti hrvatski prijevod romana "Ešalon za Samarkand" u prijevodu Tatjane Radmilo, koja je prevela i književničin intimistički prosvjed protiv rata.
Prije tri godine Guzel Jahina je bila i gošća sajma knjiga u Puli gdje je otvoreno govorila o milijunskim žrtvama ratova u bivšem Sovjetskom savezu, među kojima su i žrtve velikih izgladnjivanja koje je sustavno provodila sovjetska vlast.
