Srpski redatelj Kokan Mladenović za sebe kaže da je kazališni nomad. Taj status može zahvaliti svojim političkim stavovima, jer on je jedan od najdosljednijih kritičara aktualne vlasti u Srbiji i predsjednika Aleksandra Vučića. Naravno, taj status ima svoju cijenu, pa je tako Mladenović, poznat po režijama, ali i načinu na koji je vodio mnoga kazališta uključujući slavni beogradski Atelje 212, u zadnjih deset godina u svojoj zemlji režirao tek dvije predstave. Od toga korist ima cijela regija, pa tako i Hrvatska, jer primjerice jedna od najboljih predstava koju sada možete vidjeti u Gavelli je "Što na podu spavaš" koju je režirao (u velikoj koprodukciji) po istoimenom romanu Darka Cvijetića, i to tako da je pisca stavio na kazališnu scenu.
Sada je prisutan u još jednom zagrebačkom kazalištu – Kerempuh, u kojem je sinoć bila premijera "Smrti na dopustu" po romanu "Kolebanje smrti" portugalskog nobelovca Joséa Saramaga (za predstavu je korišten roman u prijevodu Deana Trdaka i izdanju VBZ-a iz 2009. godine).
Sudeći po onome što smo vidjeli na pretpremijeri ova je predstava važan korak u repertoarnim i izvedbenim promjenama koje u ovo kazalište uvodi ravnateljica Sonja Kovačić, koja sve više inzistira na smijehu koji nije 'na prvu loptu', tjerajući umjesto toga publiku da se zamisli nad svijetom u kojem živimo. Takva je priča o zemlji u kojoj je smrt otišla na slobodne dane, kroz koju autor zapravo prokazuje naše društvo, a posebno katoličku vjeru, sazdanu na politici smrti.
Dramaturginja predstave je Dora Delbianco, a adaptaciju romana zajedno su, u tijeku rada na njezinu postavljanju, napravili redatelj, dramaturginja, Mirta Mikloušić i glumački ansambl predstave, dok je Kokan Mladenović autor tekstova pjesama. Uz filozofske scene smrti (djevojke) i violinista, naglasak je stavljen na politiku i društvo, pa se nakon prvog slavlja besmrtnosti počinje uviđati da bez mrtvih taj dobro uhodani svijet laži, korupcije i mitomanije nema baš nikakvog smisla.
Na pretpremijeri se činilo da predstava još nije uhvatila svoj pravi ritam, te se treba nadati da će iskusni glumački ansambl to brzo dovesti u red. Ansambl predvode mlada Josipa Anković kao Smrt i iskusni Borko Perić kao Violončelist, a uz njih tu su i Vili Matula (demonski dobar kao prevrtljivi premijer), Hrvoje Kečkeš, Tarik Filipović (najbolji kao kardinal), Mia Begović, Ines Bojanić (uvjerljiva dirigentica čije poimanje smrti natjera Smrt da ode na dopust), Ana Maras Harmander, Mirela Videk Hran, Karlo Mlinar i Filip Detelić (koji kao grobar izaziva najviše smijeha u publici). S njima su na sceni i glazbenici, u četvrtak navečer to su bile Franka Margeta (violončelo) i Ana Krajnović (klavir), a uz preporuku da ovu predstavu treba pogledati i u njoj naći mnogo društvene satire, ali i doživjeti je kao način na koji se može lakše misliti o smrti, treba pohvaliti posve neutralnu vizualnu "opremu" predstave, kostime Maite Ćopo i scenu Irene Kraljić, kao i glazbu Irene Popović Dragović.
