Posljednjih mjeseci svjedočimo prilično jakom “napadu” sektora vinilnih reizdanja povijesnih domaćih albuma. Prva je u novu poslovnu akciju krenula Croatia Records, koja iza sebe i ima najveći katalog isplativih starih izdanja još od vremena Jugotona, pa su baš ondje osim mnogih starih vinilnih reizdanja tiskali i nove. Čak ni korona nije zaustavila objavljivanje vinilnih reizdanja, iako je zbog lockdowna te povećane potražnje i popunjenih kapaciteta nekoliko kvalitetnih europskih tvornica došlo do kašnjenja u isporukama. Još i prije negoli su se međunarodni tegljači nedavno “nasukali” u zastoju u lukama Los Angelesa i Long Beacha i krenule priče o fatalnom padu isporuka, kašnjenjima i praznim policama američkih i britanskih “brexit” trgovina.
Najprije je došlo do kašnjenja u tiskanju i isporuci četiri jaka domaća vinilna izdanja krajem 2020. No kad je malo poslije počela pomama za ta četiri albuma novog vala, koje je početkom godine reizdao i u velikim količinama prodao Croatia Records (prvi albumi Haustora, Šarla akrobate, Električnog orgazma i kompilacija Paket aranžman), nanizalo se još izdanja koja su odlično prošla na tržištu, poput onih J.R. Augusta, Milana Mladenovića (“Angel’s Breath”) ili kompilacije “Bombardiranje New Yorka”. Od nedavnog “Brisanog prostora” Rundeka, “Klinike” Denisa Kataneca, “Pandorine kutije” Dina Dvornika, “Freda Astairea” Pips Chips & Videoclipsa – koji su još lani na vinilu objavili “Shimpoo Pimpoo” i “Dernjavu”), do novih radova Gibonnija (“U po’ ure”), The Obale, preko kompilacija Vatre i koncertnih vinila Massima i TBF-a, do albuma “As The Dark Wave Swells” Bambi Molestersa i drugih.
Domaći ljubitelji jedine plastike za koju je dobro što je neuništiva došli su na svoje, a isto vrijedi i za one u svijetu, jer prodaja vinila raste iz godine u godinu. No bez obzira na to što postotak prodaje vinila raste, on još uvijek, i na svjetskoj razini, kumulativno ostvari manje zarade nego CD format (koji je u padu prodaje), a streaming platforme najjači su, i sve jači, generator prihoda od glazbe. Upravo u tom grmu digitalnog streaminga – dok se čeka novi europski zakon o digitalnim pravima o kojem se podosta raspravljalo i kod nas – krije se najveći paradoks raspodjele zarade danas.
Naime, čuli ste da se glazbenici i vlasnici materijala koji se “streamaju” na velikim streaming poslužiteljima ili na YouTubeu žale na neadekvatne prihode u odnosu na one koju ostvaruju kompanije koje ih plasiraju na tržište, Spotify+++, Deezer, Tidal, Apple Music, Google Play i druge, a vjerojatno ih i veliki broj čitatelja koristi u kućnoj radinosti s obzirom na današnji način konzumacije, tj. slušanja glazbe. No govoriti ili pisati o tome često sliči “plesanju na arhitekturu”, pa je možda transparentnije u priču uvesti podatke o zaradama.
Tim je znakovitiji podatak koji plastično pokazuje razmjere (ne)ugode koju glazbenici financijski imaju od streaminga, spram komadne prodaje vinilnih ili CD izdanja. Naime, vjerojatno niste znali da prodaja samo jednog nosača zvuka, čija je cijena oko 150 kuna, glazbeniku donese prihod poput 200 sati streaminga. Ili još plastičnije, fizička prodaja albuma ekvivalent je zaradi od čak 5000 “streamanja” neke pjesme.
Toliko su kad je riječ o postocima od zarade sa streaming servisa potplaćeni glazbenici koji te pjesme potpisuju i izvode.
Slijedom ovakvih tablica potpuno je jasno; ako ste već poklonik glazbe ili imate ikakva obzira prema onima koji tu glazbu stvaraju, možete kupiti vinil ili CD i stimulirati glazbenike ili koristiti streaming pa plaćati velike kompanije od kojih glazbenici imaju najmanje koristi. Zapravo, ne da nemaju koristi, nego ih “pljačkaju”. Dakako, na krutom kapitalističkom tržištu možete reći “zbogom” streaming servisima – a mnoge svjetske zvijezde to su i napravile – ili se pomiriti s trenutačnom raspodjelom financijskog kolača dok se odnosi ne promijene. Naravno, treba spomenuti da svi oni koji ostvaruju višemilijunske preglede od toga imaju neke koristi već i zbog zakona velikih brojki, iako su u postotku jednako potplaćeni kao i manje poznata imena.
Ubrojimo li u priču i neusporedivo bolju kvalitetu zvuka koju dobivate na “punom formatu” CD-a, a pogotovo vinilne ploče u usporedbi s posebnim algoritmima i dinamikom “tankog” zvuka sa streaming servisa, odnos kvalitete i ponude je jasan. No sve to imalo bi smisla pričati kad se lijena publika ne bi zadovoljavala relativno niskom cijenom mjesečnog streaminga, misleći da će im ti milijuni naslova ponuditi i adekvatnu kvalitetu zvuka. No ako niste potpuni amater ili ne volite “život na preplatu”, jednostavna usporedba zvuka koji dobivate sa streaminga i onog s CD-a pokazat će vam sve razmjere “potopa” kvalitete zvuka koji su nam donijeli servisi.
Stoga, ako ste za kvalitetu, izlaz je jedino u čvrstim nosačima zvuka ili “flac” i “hi-res” downloadu visoke rezolucije. Sve ostalo kompromis je u kojem strada glazba, iako mislite da vam male slušalice koje stavite u uši u tramvaju i na ulici nude sjajnu šminku, imidž i izgled. Možda, ali dobit ćete vrlo malo od onoga kako ta glazba zvuči kad je slušate s CD-a ili vinila.
Ukratko, razlika je kao i u slučaju gledanja filma u kinodvorani u odnosu na neku mutnu kopiju s piratskog servisa koju ste pustili kod kuće; streaming je (kvalitetom zvuka) prevara, ali je jeftin. Pri čemu su najjeftiniji glazbenici koji tu glazbu proizvode, što je najskuplji paradoks današnje situacije.
