Popularna Puccinijeva opera “Tosca”, koja je u Zagrebu do danas izvedena čak 469 puta od zagrebačke praizvedbe 1911. godine do prošloga petka, imala je osam premijera i čitav niz obnova. U glavnim, pjevački i glumački iznimno atraktivnim ulogama izredalo se mnogo hrvatskih, ali i stranih pjevačica i pjevača. No, osim 1933. godine kada je Floriju Toscu na premijeri kojom je ravnao Lovro pl. Matačić uz režiju Slavka Batušića pjevala mađarska sopranistica svjetskog glasa Marija Nemeth, uvijek je na zagrebačkim premijerama nastupila domaća pjevačica i to od Anke Horvat te 1911. godine, pa Vike Engel 1914., Vilme Nožinić 1942. godine, Mirke Klarić 1959. godine, Branke Stilinović 1972. godine ili pak Vlatke Oršanić 2003. godine.
No prošlog petka premijera je bila rezervirana za novu gošću, bugarsku sopranisticu Gabrielu Georgijevu, relativno čestu gošću zagrebačke operne pozornice, dok je domaćoj, riječkoj pjevačici Kristini Kolar preostalo da pjeva dan poslije premijere u subotu 8. ožujka. Osim gostujuće Georgijeve, na premijeri je slikara Cavaradossija interpretirao još jedan gost, gruzijski tenor Zurab Zurabishvili, a angažman u zagrebačkoj opernoj kući izborili su i “uvozni” redatelj Lorenzo Mariani, dirigent Srboljub Dinić, scenograf Mauriozio Balò, kostimografkinja Silvia Aymonino te prenositeljica koreografije Elena Cicorella.
Premijerna izvedba nije prošla dobro. Angažiranje velikog broja stranih gostiju nije se pokazalo opravdanim. Nije dalo dodatnu kvalitetu zagrebačkoj opernoj kući, a ta dodatna kvaliteta trebala bi biti jedini razlog zbog kojeg se u vrijeme besparice u domaćim kazalištima angažiraju stranci. Istina, u svijetu je (pa i u nas) uobičajeno i dobrodošlo angažiranje stranih, gostujućih umjetnika i to napose u opernim (i baletnim), ionako skupim produkcijama. No u Hrvatskoj u kojoj u postojećim opernim ansamblima postoje stalno zaposleni umjetnici, takvi bi angažmani trebali biti prije iznimka nego pravilo. A nije baš tako. Vrlo su često naše pozornice preplavljene stranim umjetnicima čija kvaliteta nikako ne opravdava njihov angažman. Ako pak neki ravnatelj opere u svom ansamblu nema adekvatnu pjevačicu (ili pjevača, sasvim svejedno), onda bi trebao izbjegavati repertoar koji zahtijeva umjetnički profil koji je u određenoj kući deficitaran. I naravno, pritom se i zapitati zašto u kući koja poput Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu na raspolaganju ima jednu nacionalnu prvakinju, sedam opernih prvakinja i tri solistice nema pjevačicu koja može otpjevati zahtjevnu ulogu Tosce.
A ako se već na repertoar stavljaju djela za koja nemamo umjetnike iz vlastite kuće, prednost bi uvijek trebali imati domaći pjevači iz drugih hrvatskih opernih kuća. Nije to nikakva nacionalistička uskogrudnost koja je po definiciji strana umjetničkom djelovanju. To je briga za domaće umjetnike od kojih mnogi moraju s puno truda sami odlaziti na strane audicije krvavo se boreći za svaki inozemni angažman. Ako je Hrvatska u ne tako davnoj prošlosti imala kvalitetne operne pjevačice, ali i pjevače, dirigente, režisere, kostimografe i scenografe koji su se mogli bez srama potpisivati pod izvedbe “Tosce”, nije baš jasno zašto ih nema danas? I nije jasno zašto o tome ne razmišljaju oni koji su za takvo razmišljanje i uredno plaćeni, a to su ravnatelji opernih kuća i njihovi intendanti čiji je posao ne samo napuniti gledalište nego i odgojiti i razvijati domaće umjetnike koji će pred tim istim gledalištem nastupati.
>> Tosca - operni chianti koji unatoč vremenu uvijek ostaje - chianti
