Na svečanom otvaranju Dubrovačkih ljetnih igara Mislav Čavajda opet je bio Edip, kralj sa dva štapa. Ono što je lani, zbog teške povrede koljena, bila nužnost, ove je godine umjetnička nadogradnja predstave koja će tek ovog ljeta dožvjeti svoj pravi uzlet. Lani su je igrali samo dva puta, koliko je izdržalo njegovo koljeno. A glumac danas kaže kako je izuzetno zahvalan cijelom ansamblu koji je imao hrabrosti za rizik i koji je igrao nakon svega što se dogodilo. I stoga red je prvo pitati za nogu:
“Optimistično rečeno – noga je bolje. Nisam očekivao da će to biti tako ozbiljno, ali bilo je, a nije pomoglo ni to što sam s takvom povredom igrao Edipa, a zatim i Brechta u HNK (prošloljetnu premijernu predstavu Kazališta Ulysses, op.a.). Nakon toga operacija je bila neizbježna, i doktori su, kada su ušli u koljeno, stvarno tu imali posla. Slijedile su terapije, svakodnevno već devet mjeseci, ali bolovi su još tu, priča Mislav dok sjedimo na terasi Gradske kavane u Dubrovniku, neposredno prije nego što će on požuriti na probu.
Doslovno slomio nogu
A kada se u sjećanju vrati u to prošlo ljeto i sam priznaje da je do ozljede došlo na onaj najbedastiji način:
“Do tog trenuka imao sam prilike barem 16 puta pasti na glavu trčeći po tvrđavi. A ovo se dogodilo dok sam stajao na mjestu, u nekom bezazlenom naguravanju sa Doris (Doris Šarić Kukuljica, Jokasta u predstavi, op. a). Naravno da mi Doris nije, i ne može, ništa napraviti, ali koljeno je jednostavno izletjelo. Našao sam se na podu i tom se trenutku koljeno vratilo na mjesto, naravno uz neopisivu bol. Sve se događa u pola predstave pred punim gledalištem i tada ti jednostavno mozak radi na drugačiji način, lupi te adrenalin. Tako sam ja predstavu - mazohistički, glumački - odigrao do kraja. A do kraja, gdje puzim na koljenima preko 150 stepenica, isto se dogodilo još dva puta,” priča.
Slijedila su brzinska krpanja i proba u kojoj je predstavu odigrao na dva štapa, jer bez njih nije mogao napravit ni koraka: “I odjednom se dogodi to teatrasko čudo: sve je bilo deset puta bolje i predstava je dobila jednu posebnu nijansu. Takva ostaje i ove godine, jer bila je to “poruka od Bogova”. Izbjegavali smo, naime, inzistirati na toj boli, jer svi znaju koliko je nje u Edipu. A onda su se nebesa pobrinula za bol.”
Mislav se, naravno, smije na pitanje usuđuju li mu se nakon svega ljudi zaželjeti ono glumačko “slomi nogu” prije izlaska na scenu:
“Prva poruka koju sam dobio za Edipa bila je upravo ta, a poslala ju je Tena Štivičić. Vratio sam joj: “Hvala draga, jesam!” I nisam tu želju u međuvremenu čuo.”
Problemi slobodnog umjetnika
Povreda mu je ozbiljno zakomplicirala život i profesionalni uzlet koji je bio u punom zamahu stavio na jednogodišnje čekanje. Morao je odustati od uloge u “Opsanim vezama” kazališta Komedija. Ovog puta ozljeda je bila ta koja je diktirala čekanje, a ovosezonski Edip (pet predstava na Igrama od kojih je prva u subotu, 14. srpnja) prvi je njegov ozbiljan ispit za to što tijelo može. A tijelo je i te kako važno za glumca koji je do sada odradio mnogo zahtjevnih kazališnih projekta i uloge u kojima je naglasak uvijek bio na fizikusu. Objašnjava kako ipak nije bilo najteže
prihvatiti samu povredu i kako ni danas ni za čim ne žali, iako je svjesan da je povreda bila posljedica preforsiranost, jer u jedno je ljeto ugurao dvije velike uloge. Žali samo zbog tih oscijacija u karijeri, a one mu se događaju od početaka karijere.
“Dođalo mi se, ne znam zbog kojeg razloga, da je uvijek nakon uzleta došlo do pada i tada sam morao strpljivo čekati novu šansu. To je ono što ubije, jer nemaš kontinuitet, a to je još ozbiljniji problem kada si slobodnjak, glumac bez stalnog angažmana u kazalištu”, objašnjava i kaže kako se ekonomska kriza jako osjeća i kako je posla sve manje.
“Nikako se ne mogu pomiriti s tim oscijalacija, ali i činjenicom da sa 32 godine uopće nisam imao prilike isprobati neke stavri koje bih i te kako želio i volio raditi. Recimo nisam imao ni jednu priliku da snimam hrvatski film i to si zapravo nikako ne mogu objasniti. Zato mi jest neprihvatljiva ideja po kojoj glumci moraju birati žele li raditi u kazalištu, na TV-u ili filmu. Kako netko dolazi na ideju da me spriječi da idem dalje, da istražujem sve segmente glumackog posla? Zbog toga me i smeta oznaka “kazališni glumac” koju sam stekao. Ne ljudi! Ja sam glumac! Definitivno s usličnikom na kraju. I želim se izražavati u svim oblicima i svim medijima svoje struke,” temperamentno priča.
Stigmatizirali ga kolege
Ta nas tema neminovno dovodi do njegovoj angažman u prvoj hrvatskoj sapunici. Kaže da ne žali zbog tog posla, jer mnogo je naučio, o tome kako se radi za televiziji, stekao zavidni glumački trening. Žali što je nakon toga godinu i pola čekao na novu šansu, novi posao.
“To je bila naša prva sapunica i nakon nje sam bio stigmatiziran čak i od vlastite struke. Tada sam imao samo 23 godine, to mi je bio prvi veći projekt, a netko je odlučio stopirati me. Nova je šansa stigla iz Rijeke, kada su me Galijano Pahor i Mani Gotovac pozvali da radim Leonea u “Gospodi Glembajevima”, govori.
Kada govori o projektima i kolegama jasno je da ga posebno inspirira rad s redateljem Oliverom Frljićem za kojeg kaže da z glumca uvijek suptilno izvuče i ono što glumac želi sakriti. Nerado govori o nekim željama, čak i kada ga se pita kako bi izgledala njegova glmačka budućnost da uvati “zlatnu ribicu”. Kaže da ne gine za Hamletom, jer njegov je Hamlet bio i Leone, i kralj Edip.
I kada ga već nismo uspjeli natjerati da kaže svoje želje, uhvatiliti smo zlatnu ribicu za njega i poželjeli mu glavnu filmsku ulogu u filmu koji će se snimati po romanu “Osmi povjerenik” Renata Baretića.
Pogodili smo – u sridu! Oduševljen je tom knjigom, i to jest jedna od uloga iz njegovih snova.
Pa jasno - Mani Gotovac koja je Viskoviću napisala program za intendanturu u HNK u Zagrebu. Od tuda unutra i Oliver Frljić i Tomislav Petranović, Čavajdin prijatelj.