Uz najdublje poštovanje Feđi Klariću i šačici malobrojnih koji su do kraja bili uz Miljenka Smoju, današnje opće zaklinjanje u tog visprenog i upućenog kroničara Splita i Dalmacija u prvom redu nalikuje na posipanje pepelom. I u tome su najglasniji oni koji su, te 1995. godine, likovali nad činjenicom kako mu je, kako kažu u Splitu, kapsil bio duži od pogrebne povorke.
No, Split i Hrvatska 2023. obilježavaju kao godinu Miljenka Smoje u čast stote godišnjice njegova rođenja i to je nešto što je ovaj novinar, pisac i scenarist i te kako zaslužio. Ono što nije zaslužio je “Velo misto” koje je u petak navečer premijerno pokazala zagrebačka Komedija, uz brojne ugledne goste među kojima su bili i ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek i splitski gradonačelnik Ivica Puljak.
Sam početak predstave, koju je režirala Marina Pejnović, koja potpisuje i adaptaciju djela, bio je i više nego obećavajući. Na sceni se pojavljuje Vinko Kraljević, glumac koji je u popularnoj TV seriji glumio Bakalara, a čini to i ovdje, te gledatelje uvodi u priču. Taj je trenutak bio idealan da on rezimira i sažme dio priče, ali nakon tog uvoda postaje jasno da je redateljica, koja se, usput budi rečeno, odrekla usluga dramaturga koji je ovdje nasušno potreban, odlučila “prepričati” cijelu seriju. Svih 14 epizoda u tri sata predstave?!
Tako je topla i sočna priča puna temperamenta koja oslikava povijest jednog grada i jednog nogometnog kluba svedena na epizodice, koje se redaju bez kraja i koje ljudima koji ne poznaju Smojin roman (Znanje ga je u svojoj Hit biblioteci objavilo 1981. godine u dva toma) ili TV seriju, zapravo ne daju ništa. A nama ostalima tek pokoju mrvicu nostalgije. Uz taj najveći problem sažimanja priče ili koncentracije na neki njezin dio, vrlo su upitne i druge autorske odluke u ovoj predstavi. Tako je, primjerice, scenografkinja Liberta Mišan od scene napravila crnu kutiju. Sve boje i svjetlost Splita su ugašeni, postoji tek tiramol (uže za sušenje rublja) po kojem gore-dolje putuju zastave država u kojima se Split u nekom trenutku povijesti nalazi, i neka stara krama koja “glumi” revolucionarna zbivanja i otpor okupatorima. Također je vrlo upitan izbor glazbe (Vid Adam Hribar) u kojem nema navijačkih himni, prva se klapska pjesma u konobi čuje nakon više od sat vremena predstave, a nepotrebno je duga “Spremte se spremte, četnici” koja odjekuje s radija, što je još jedan direktni citat serije. Jezični savjetnik za govor ovdje je bio Joško Ševo, a fetivi Splićani ne mogu se načuditi jeziku koji se koristi u predstavi i zaklinju se kako nikada nisu čuli riječ pulitika, koja se čuje u legendarnoj rečenici “Neću politiku (ovdje pulitiku) u svoju butigu.”
Sve to najviše je naštetilo glumcima, jer oni igraju tek djeliće svojih likova. Nigdje nema izgrađenog karaktera, ali to nije glumačka krivnja. Najveće razočaranje je Damir Lončar kao Meštar, ovdje prikazan totalno ridikulozno. Najviše je iz svoje (užasno zahtjevne) uloge izvukao Davor Svedružić kao Strikan; on je krenuo nekim svojim putem te ostvario ulogu kojom je odao počast i nezaboravnom liku i velikom Špiri Guberini. Pegula, Duje i Tonči – Ivan Glowatzky, Marin Klišmanić i Ivan Magud – napravili su što su mogli u skučenim okvirima koji su im dani, a taj četverokut zatvara za nijansu promišljeniji Filip Juričić kao Ferata.
Ženski likovi pretvoreni su u sjene ili karikature. Karikature su i svi likovi koje igra Jasna Palić Picukarić, a na trenutke je to i Nera Stipičević kao Marjeta, dok su tek sjene punokrvnih Smojinih primadona Vanda Winter kao Violeta i Ana Magud kao Kate.
