Otkad znam za sebe, htio sam biti gangster. To je jedna od najpoznatijih rečenica američkog i svjetskog filma, a izgovara je Ray Liotta u filmu "Dobri momci" Martina Scorsesea iz 1990. Praktički nikad ranije nismo u glavnoj struji hollywoodskog filma vidjeli tako šokantan početak filma: tri mladića voze se kroz noć kad najednom nešto počne lupati. Stanu sa strane, a iz prtljažnika se čuju potmuli udarci. Kad dignu poklopac, vidimo da unutra leži čovjek u vlastitoj krvi. Joe Pesci zvjerski ga golemim nožem zatuče, Robert De Niro ispali par hitaca u lešinu za svaki slučaj, a Ray Liotta hladno zatvara prtljažnik i pritom čujemo spomenutu rečenicu.
U Scorseseovu slučaju mogli bismo parafrazirati – otkad znam za sebe želio sam se baviti filmom, no to nije sasvim točno. Scorsese je uz Tarantina najveći filmofil među redateljima i to nije slučajno. Kao mali imao je tešku astmu pa su mu roditelji zabranjivali većinu aktivnosti. Nije se mogao baviti sportom, te je jedino mjesto na koje su ga roditelji puštali bila kinodvorana. Gledao je praktički svaki hollywoodski film, a na televiziji je, kao član talijansko-američke zajednice, otkrio talijanske filmove. Imao je samo šest ili sedam godina kad je na televiziji gledao klasike talijanskog neorealizma poput "Kradljivaca bicikla" ili "Čistače cipela". Možda nije baš sve razumio, no bilo mu je sasvim jasno da se radi o izvrsnim filmovima, boljim ili bar drugačijim od većine filmova koje je gledao u kinu.
S osam godina počeo se jako interesirati za katoličku vjeru koja je imala važno mjesto u njegovoj obitelji. Jedno vrijeme želio je postati svećenik, no nije imao dovoljno dobre ocjene da uđe u sjemenište. To je vjerojatno bio velik gubitak za vjeru, ali sigurno još veći dobitak za film. Jedino što je mogao upisati nakon srednje škole bilo je Sveučilište u New Yorku, odabrao je studij modernih umjetnosti i ostalo je, kako se otrcano kaže, povijest. Politika fakulteta bila je da tko želi režirati mora napisati svoj scenarij i kasnije mora aktivno montirati film. Tih pravila Scorsese se pridržava sve do danas. Osim zanata, jedna od važnijih stvari koje je naučio i usvojio na fakultetu je stav da mora raditi filmove o onom što dobro poznaje – otud cijeli niz njegovih filmova smještenih u Malu Italiju i New York općenito.
Scorsese je snimio više od četrdeset filmova. Neki su neopravdano podcijenjeni ("Idiotska noć"), drugi su zanemareni ("Šutnja"), no većina je imala vrlo dobar odjek i kod publike i kod kritike. Uz Spielberga i Nolana, Scorsese je vjerojatno autor čijih se naslova prosječni gledatelj najlakše sjeti, od "Taksista" i "Razjarenog bika" preko "Dobrih momaka" i "Casina" do "Vuka s Wall Streeta" i "Irca". Prilično je stoga čudno što Scorseseovi filmovi slabo dobivaju Oscare, no samo na prvi pogled. Od Scorseseova naturalizma glasačima su redovno bili draži filmovi koji nakon gledanja ne ostavljaju tako gorak okus u ustima. Recimo, kad je "Taksist" bio u utrci za Oscar za najbolji film pobijedio je "Rocky". "Rocky" je predstavljao uprizorenje američkog sna, dok je "Taksist" bio grubo realističan prikaz Amerike nakon Vijetnamskog rata. Glasači su nagradili slikovnicu o uspjehu premda danas nema nikakve sumnje koji je film bolji i važniji. Čak i ako važemo samo rečenice koje se pamte, De Nirova "Are you talkin' to me?" znatno je upečatljivija, moćnija i citiranija od Stalloneove "Yo, Adrian!" I "Razjareni bik" ostao je bez najprestižnije filmske nagrade. U jednom izboru na kraju dekade Scorseseov biografski film o boksaču Jakeu LaMotti proglašen je najboljim filmom 1980-ih godina, no i ovaj je naslov ostao tek na nominaciji. Oscar za film odnijela je drama Roberta Redforda "Obični ljudi". Redfordov film nije loš, ali već dugo ga nitko ni u bunilu ne bi stavio ispred Scorseseova filma. Scorsese je bio nominiran za režiju "Razjarenog bika", ali i to je izgubio, pogađate, od Redforda. No Scorsese je prevelika ljudina da bi se zbog toga naljutio na Akademijine glasače, a još manje na Redforda. Četrnaest godina kasnije prihvatio je ulogu u Redfordovu filmu "Kviz".
"Dobri momci" bili su novi veliki korak naprijed za Scorsesea. Priča o gangsterima ispričana s nikad više psovki i s nikad ranije toliko izravno prikazanog nasilja sve je šokirala, jedne pozitivno, druge odbojno. Glasačima Akademije to je opet bilo neprivlačno, a gotovo bizarno zvuči podatak da je Scorsese opet izgubio od glumca: Oscari za film i režiju otišli su filmu "Ples s vukovima" Kevina Costnera. Sam Scorsese je kao producent, redatelj ili scenarist bio nominiran 14 puta – a Oscar je dobio samo za režiju filma "Pokojni". No ako je za glasače Akademije preizravan, prenasilan, prežestok ili pre nešto drugo, službena kritika nije štedjela hvale pa je na festivalima ili od raznih strukovnih udruga dobio čak 173 različite nagrade te još preko stotinu nominacija od 1967. godine kad je snimio prvi igrani film "Tko to kuca na moja vrata" (već je taj film bio je u konkurenciji za nagradu čikaškog festivala). A pohvalama ga je obasipala i publika kojoj se u pravilu jako sviđa skoro sve što je snimio. U prilog tome govori i činjenica da na najvećem internetskom filmskom portalu IMDb Scorsese ima čak sedam naslova u top 250 filmova prema ocjenama korisnika, isto koliko i Stanley Kubrick i Steven Spielberg.
Samo je Christopher Nolan ispred njih s osam filmova u top 250, no Scorsese će ga dostići vjerojatno već dok budete čitali ove retke. Scorseseov novi film, "Ubojice cvjetnog mjeseca" ("Killers of the Flower Moon") ima ocjenu 8,2 od mogućih deset. S tom ocjenom film će se svrstati oko 150. mjesta na listi čim skupi dovoljno glasova. Film je tek počeo igrati pa u trenutku pisanja ovog teksta ima još uvijek premalo gledateljskih glasova da bi upao na listu. "Ubojice cvjetnog mjeseca" film je rađen prema istinitom događaju otprije stotinjak godina. To je bio prvi veliki slučaj netom osnovanog Federalnog istražnog biroa koji se dosad tek rijetko spominjao u filmovima (npr. "Priča o FBI-u" 1959.). Domoroci iz plemena Osage otjerani su u rezervat u Oklahomi nakon osvajanja Divljeg zapada, no nekom vrstom poetske pravde oko 1920. godine na njihovom teritoriju otkrivena su bogata nalazišta nafte. Preko noći, Osage su postali najbogatiji ljudi na svijetu, mjereno osobnim bogatstvom. Bogatstvo se pokazalo istovremeno blagoslov (bijelci ih ponizno služe) i prokletstvo (počinju umirati pod nerazjašnjenim okolnostima). U takvo okruženje vraća se iz Prvog svjetskog rata bivši vojni kuhar Ernest Burkhart (Leonardo DiCaprio). Ernest ima ujaka Williama Halea (Robert De Niro) koji ga ukratko upoznaje sa situacijom. "Ne moraš me zvati gospodine, zovi me jednostavno Kralj," kaže Hale Ernestu kad ga prvi put vidi. U razgovoru za britanski Sight and Sound Scorsese je izjavio da je gledatelju već tada jasno tko je kriv, tko povlači konce i upravlja događajima. Isti postupak primijenio je i u ranije opisanoj uvodnoj sceni "Dobrih momaka" nakon koje nema nikakve sumnje da je Pesci nemilosrdni ubojica, De Niro odana podrška, a Liotta pouzdani šljaker koji će izvršiti što god treba samo da bude dio te grupe.
Hale ima lukav plan kako da u konačnici indijansko bogatstvo pripadne njemu. Za početak, potrebno je da se Ernest oženi Indijankom. Ernest nije obdaren pameću, umjesto toga posjeduje, kako je priznao ujaku, jaku ljubav prema ženama i novcu – a ujak je baš to od njega želio čuti. Počinje raditi kao taksist, zagleda su u naočitu Mollie (Lily Gladstone) i ubrzo se uzmu. Molly ima brojnu obitelj, majku i sestre, koje umiru jedna za drugom, naoko prirodnom smrću. Kako bi sve Mollyno bogatstvo prešlo u Ernestove, odnosno u Haleove ruke, i Molly mora umrijeti. Mali problem nastaje kad se Ernest ozbiljno zaljubi u Molly. Ernest i dalje sluša ujakove naputke, i dalje vjeruje da sve što ujak radi čini za dobro naroda Osage misleći pritom i na svog nećaka, no sve češće preispituje svoje odluke. Scenarij za film rađao se gotovo tri godine. Isprva je to trebala biti priča o istrazi federalnih agenata, no nešto nije valjalo u priči, već i zbog činjenice da je krivac poznat od trenutka kad se identificira kao Kralj. Najprije je DiCaprio odlučio da ne želi igrati agenta, nego se vidi u ulozi Ernesta. Nakon još nekoliko neuspjelih prerada scenarija, DiCaprio je upitao Scorsesea: "Što je u srži te priče?", a Scorsese je bez krzmanja odgovorio: "Pa ljubav Molly i Ernesta." Prema izjavi danoj Sight and Soundu, nakon toga je točno znao kojim smjerom film mora ići.
"Ubojice cvjetnog mjeseca" monumentalan su film, no znatan dio troipolsatnog filma to je intimna ljubavna priča koja bi bila idilična poput najslađeg ljubavnog romana da nije bilo profitabilne nafte i dijaboličnog ujaka. Ernest stalno nešto melje bez velikog smisla, a Molly je smirena i govori samo kad je nužno. U jednoj od najljepših scena Molly i Ernest sjede u kuhinji, vani bjesni oluja, Ernest se ne gasi, a Moly ga samo značajno pogleda i kaže mu da ušuti i sluša snagu oluje. Prekrasna, naoko nevažna scena kakvih ima još razbacanih po filmu, no ipak premalo za tri i pol sata. Film ne bi izgubio ništa na kvaliteti da je nekih pola sata kraći. Ako je u prvom planu intimna ljubavna priča, čemu onda epska dužina filma? Radnja se nešto ubrza u zadnjoj trećini filma kad se u priču upletu federalni agenti, a sve dotad to je najčešće smirena ljubavna priča koju razara organizirani kriminal.
Scorsese je imao boljih filmova od ovog, no velika je vjerojatnost da će upravo s ovim naslovom podebljati svoj oscarovski skor. Ako i nije najbolji, sigurno je jedan od Amerikancima najvažnijih njegovih filmova. Nije tako nasilan kao neki raniji njegovi filmovi, ali nasilja ima dosta i slika Amerike opet nije idilična. Kao i u "Bandama New Yorka", izvukao je ružnu i nimalo pohvalnu epizodu američke povijesti koju bi mnogi najradije zaboravili, no to već dugo nije nesavladiva prepreka za Oscare, tim više kad svojim izborom glasači mogu jeftino kupiti neku vrstu iskupljenja, kako za onu povijesnu, tako i za ranije nepravde prema Scorseseu. Oscare, ili bar nominacije zaslužuje i glumačka trojka. DiCaprio još nikad nije glumio lik kao što je Ernest. Možda će vas isprva zasmetati pomalo iritantna grimasa koju ne skida tijekom cijelog filma, no upravo takav izraz lica najbolje pristaje njegovom tupavom liku. De Niro je nakon nekih poluinfantilnih komedija pokazao da još uvijek može impresivno i uvjerljivo utjeloviti kompleksne filmske (anti)junake. No obojicu ih je zasjenila izvrsna Lily Gladstone koja dominira kadrom kad god je u njemu. Molly je ključ filma, tvrdi Scorsese, a teško da je za tu ulogu mogao naći bolju od Gladstone.
Kao i svaki film po stvarnim događajima, tako i ovaj na kraju pojašnjava što se dogodilo s akterima filma poslije prikazanih događaja. Scorsese je to ovaj put napravio na način nikad ranije viđen u američkom filmu, te se i sam pojavljuje pred kraj filma. Završnih desetak minuta filma pravi su mali brušeni dragulj unutar vrlo dobrog filma. Ta završnica, a naročito impresivan zadnji kadar filma, nešto su najbolje što smo ove godine mogli vidjeti u kinima.
