Kada se ljudi promatraju kroz profesije kojima se bave, ispada da se među liječnicima krije najviše umjetnika. Oni slikaju, sviraju, pjevaju u cijenjenom zboru... i posve je jasno da im je umjetnost neophodan bijeg iz stresne profesije u kojoj su (misli laik) najteže situacije u kojima su nemoćni pomoći drugom čovjeku. Na posve suprotnoj strani od liječnika su sami umjetnici koji su u pravilu posvećeni svojoj umjetnosti – jednoj i jedinoj. Da, glumci će se okušati u režiji, mnogi su dobri pjevači i plesači, ali to se, ruku na srce, od njih i očekuje.
Ipak, i među njima postoje umjetnici koji promišljajući svoju umjetnost stvaraju djela koja im nisu "core business", a koja publici donose podjednako uzbuđenje kao i njihove vrhunske uloge. Jedan od tih rijetkih renesansnih umjetnika je glumac Livio Badurina, prvak Drame HNK Zagreb, čiju multimedijsku izložbu "Pokusna dvorana/Prostor nastajanja i nestajanja", koja je nastala iz serije radova "Dnevnik jednog glumca", publika do 3. travnja može razgledati u foyeru HNK Zagreb.
Sam Livio Badurina kaže da su fotografije i videozapisi koji čine ovu izložbu nastajali desetljećima. On ih je, doslovno, nakon što ih je snimio za vrijeme rada na određenim predstavama montirao kroz dugi niz godinama, vjerujući kako će ti zapisi ljudima biti zanimljivi i kada od njih prođe puno vremena. I bio je u pravu. Tako ova izložba promatrača vodi čak šesnaest godina daleko u kazališnu prošlost. Najstarija predstava čiji se sudionici pojavljuju na slikama i video klipovima koji čine ovu izložbu je "I konje ubijaju, zar ne?", koju je u HNK Zagreb 2008. godine režirala Ivica Boban. Slijedi Krležino "Kraljevo" iz 2009. u režiji Ozrena Prohića, Sofoklov "Edip" s Dubrovačkih ljetnih igara 2011. godine, u režiji Eduarda Milera, Euripidova "Medeja" koju je na Igrama 2012. režirao pokojni Tomaž Pandur, koji je kasnije tu predstavu s mitskog Lovrijenca prenio na scenu HNK Zagreb. Zadnja u tom nizu je predstava "Mi smo kraljevi, a ne ljudi" koreografa i redatelja Matije Ferlina iz 2015. godine, Drame HNK Zagreb, koja je igrala u maloj tonskoj dvorani kazališta i koja je s velikim uspjehom proputovala brojne europske kazališne festivale, da bi primjerice na 49. BITEF-u osvojila nagradu Jovan Ćirilov za jedinstven, intrigantan i autentičan kazališni jezik.
Upravo takav autentičan jezik govori i izložba Livija Badurine. Njegove fotografije i videozapisi s jedne su strane dokumenti svog vremena, način da se zabilježi nastajanje nekog projekta, ali su i mnogo više od dokumentaristike, najčešće čista emocija iz koje se i s velikim vremenskim odmakom čita mnogo toga pa nam je tako u zamračenom foyeru HNK Zagreb jednog proljetnog dana zamirisala vrelina ljeta u Dubrovniku, baš kao što smo iznova tugovali nad činjenicom da je legendarni slovenski redatelj Tomaž Pandur, kojem je Livio Badurina bio stalni suradnik, prerano otišao s ovog svijeta... Glumac je ove fotografije i videozapise, a svi su iz predstava u kojima je i sam glumio, snimao fotoaparatom i mobitelom, a ima tu detalja poput natpisa na drvenom sanduku za alat iz HNK Zagreb, ili zida dvorane s papirićima uputa za glumce, pa sve do filmića zabilježenih na probama predstava ili pak uhvaćenih u trenucima koncentracije, kontemplacije, odmora... Iz svakog je kadra jasno da Livio voli, ali i promišlja profesiju kojom se bavi. Ne čude stoga ni reakcije ljudi nakon što su razgledali izložbu.
– Znao sam da pred publiku izlazim s izložbom koja ima mnogo razina, od onih fenomenoloških, preko socioloških, pa sve onih životnih i umjetničkih. I zapravo me jako veseli da su ljudi sve to prepoznali na mojim fotografijama – objašnjava Livio Badurina.
Na primjedbu da je snimajući krenuo od samoga sebe, iz posve intimnog kuta gledanja na one detalje koje publika u pravilu nikada ne vidi, ali i da je u svakoj snimci postigao univerzalnu priču o kazalištu odgovara:
– Da, to je moj pristup kazalištu i mislim da ova izložba pokazuje sve ono što je meni važno u kazalištu.
Koliko je pak Livio Badurina važan ljudima iz kazališta, svjedočili su mnogi njegovi kolege koji nisu propustili otvaranje izložbe, od onih iz njegovog matičnog ansambla Drame HNK Zagreb poput Nine Violić, Olge Pakalović, Damira Markovine, pa ZKM-ovke Doris Šarić Kukuljice, koja je ujedno i junakinja nekih od najupečatljivijih fotografija snimljenih za vrijeme rada na projektima Dubrovačkih ljetnih igara, sve do nacionalnog prvaka Baleta Tomislava Petranovića. Došli su, i s oduševljenjem komentirali viđeno, i brojni drugi kreativci koji su poslom vezani uz HNK Zagreb, poput dramaturginje Sanje Ivić, kostimografkinje Dženise Pecotić i scenografkinje Dinke Jeričević..., koji su svi odreda važan dio predstava u kojima glumi Livio Badurina, a svečano otvorenje izložbe nije propustila ni intendantica HNK Zagreb Iva Hraste Sočo.
