Svi fotoreporteri Zagreba u ponedjeljak su bili na istome mjestu. I ne, nije se dogodila neka strašna nesreća, već se slavio život pun odličnih fotografija, dobrote i ljubaznosti. U Kinoteci je te večeri obilježena stota obljetnica rođenja čovjeka koji je mnoge današnje majstore fotografije učio zanatu i velikoj važnosti novinske fotografije. Bila je to večer u čast Pavlu Cajzeku, velikom kroničaru Zagreba, fotoreporteru koji je svoj radni vijek proveo u Večernjem listu stvarajući fotografska remek-djela doslovno od prvog njegova broja pa sve do umirovljenja 1985. godine, nakon kojeg se još jednom vratio na nekoliko tjedana kako bi pomogao svojim dečkima odraditi i Univerzijadu 1987. godine. Bila je to ujedno i večer velike donacije važne za kulturnu baštinu Zagreba, ali i Hrvatske. Naime, obitelj pokojnog Cajzeka, točnije njegova kći Andrea Mimica, cjelokupnu je veliku ostavštinu svojeg oca donirala Muzeju za umjetnost i obrt i njegovoj Zbirci novijih fotografija.
Brojni okupljeni uzvanici, među kojima je bila i doajenka hrvatske i zagrebačke fotografije Slavka Pavić, cijele su večeri razmjenjivali svoje uspomene o Pavlu Cajzeku. Iz svih tih priča bilo je jasno da je Pablo, kako su ga zvali svi koji su ga poznavali i s njim radili, bio veliki fotoreporter, što je u njegovu slučaju značilo i veliki novinar, ali i isto tako i veliki čovjek. Jednostavan, topao, duhovit i dobronamjeran, čovjek koji je poznavao sve kumice na placu, sve prometne policajce, prodavače, prosjake, smetlare... I svi su poznavali njega. Mnogi od njih bili su njegove oči i uši pa je tako Cajzek nakon telefonskog poziva često grabio fotoaparat i kretao tragom netom dojavljene priče. Ili bi netko u redakciji rekao: "Treba nam gradska fotka", i sve bi bilo isto. Pavle bi krenuo i baš uvijek u redakciju bi se vratio s fotografijom koja je otkrivala još jedan sloj duše metropole.
Okupljene u Kinoteci pozdravio je i Dražen Klarić, glavni urednik Večernjeg lista koji je rekao:
- S radošću i ponosom danas obilježavamo Cajzekov 100. rođendan. S radošću, jer Cajzekove fotografije i danas žive. Bez njih ne bismo poznavali život našeg grada kroz desetljeća. Cajzek se saživio sa Zagrebom i nenametljivo je bilježio njegov rast i stasanje, njegove pobjede i poraze, zgode i nezgode njegovih stanovnika, sudbine malih i velikih, svima darujući jednako svoju pažnju. Bio je dobri duh Zagreba. S ponosom, jer Pavao Cajzek je bio zaglavni kamen Večernjeg lista od prvih stranica davne 1959. godine. Njegova je fotografija oblikovala vizualni identitet Večernjaka i nametnula se kao standard koji slijede sve generacije fotoreportera do danas.
Prikazan je kratak dokumentarni film "Pavao Cajzek – fotoreporter", koji su uz pomoć HRT-a snimili Večernji list, agencija Pixsell i MUO, a nakon filma o velikoj važnosti njegovih radova govorili su fotoreporteri koji su s njim godinama radili Josip Bistrović, Dragutin Havranek i Siniša Hančić te Iva Prosoli, voditeljica Zbirke novije fotografije MUO-a, koja je posebno istaknula da tek sada slijedi digitalizacija velike Cajzekove arhive, nakon koje će biti posve jasno kakvo blago ona krije. Naravno, u filmu, kao i tijekom panela, posjetitelji su imali prilike vidjeti neke od najvažnijih Pavlovih fotografija.
I upravo na tom panelu, govoreći o tome kako je Cajzek snimao Zagreb, Dragutin Havranek rekao je da je došlo vrijeme da se Zagreb oduži čovjeku koji je desetljećima vjerno bilježio njegove ulice i njegove ljude tako što će jednoj svojoj ulici nadjenuti njegovo ime. Tu su inicijativu velikim pljeskom pozdravili svi prisutni, a Dražen Klarić, glavni urednik Večernjeg lista, obećao se prihvatiti tog zadatka pa je tako inicijativa već jučer poslana Gradu Zagrebu.
Sjetili su se mnogi i velike (i jedine) Cajzekove izložbe, koja je održana je 1994. u Klovićevim dvorima, koju je pratila monografija. Bila je to najposjećenija zagrebačka izložba te godine i zato se imamo čemu veseliti u budućnosti. Naime, u MUO-u su do sada digitalizirali fotografije iz pedesetih godina, ima ih oko osam tisuća fotografija, a posao se ubrzano nastavlja. Za 2026. godinu, kada se Muzej za umjetnost i obrt nakon obnove konačno vraća kući, predviđena je velika Cajzekova retrospektiva i monografija. Tada će se u potpunosti moći ocijeniti veličina njegova rada i sveprisutna usporedba s još jednim velikim fotografom Zagreba Tošom Dabcem. Možda baš to bude i konačni dokaz da Zagrebu treba Muzej hrvatske fotografije, koji će kulturno blago sačuvati za buduće generacije.
