Novi je ravnatelj Satiričkog kazališta Kerempuh Roman Šušković Stipanović, a na dužnost je stupio baš danas. Za one koji ne prate pozorno zbivanja na domaćoj kazališnoj sceni, njegovo je imenovanje bilo iznenađenje. No, ne i za upućenije. On je nekadašnji, vrlo uspješan ravnatelj Dječjeg kazališta Trešnja, ali i čovjek koji zna kako je to imati izvaninstitucionalno kazalište. Pokrenuo je i godinama vodio Teatroman, kazalište u kojem je bio i producent i glumac. Najveći su hitovi tog kazališta monodrame “Münchhausen” s Vilijem Matulom, “Ja, tata” s Rakanom Rushaidatom, “Ja, deda” s Perom Jurčićem te “5žena.com” i “Muškarci.hr”. On sam napravio je monodramu po popularnoj knjizi “Muškarci su s Marsa, žene su s Venere” Johna Graya, koju je i izvodio. I evo ga sada na čelu Kerempuha.
Imali ste godinu dana da se pripremite za preuzimanje Kerempuha. Što vam je najvažnije u ovom trenutku?
Napraviti jednu tehnički važnu stvar koja je i stvar bontona, predstaviti se kolektivu, najaviti planove, izreći svoja očekivanja i pozvati sve zaposlene na suradnju.
Duško Ljuština rekao je da nema kostura u ormaru Kerempuha i da vam ostavlja pun račun.
Taj je novac vidljiv u godišnjem financijskom izvještaju i dostupan svakome – na znanje, ne na raspolaganje. Kerempuhu se dogodilo planski i organizirano, za razliku od drugih kazališta, da ravnatelj bude izabran godinu dana prije, jer obično se natječaji poništavaju, proglašavaju se v. d.-ovi i sl. Mi smo ispunili želju zakonodavca, ali i razlog zašto je tako propisano, a to je da se novi čovjek susretljivošću starog ravnatelja polako uvodi u posao, doznaje za neke planove i obveze koje će naslijediti. Konkretno, to je program jer sljedeća godina već je isplanirana. Moram reći da je gospodin Ljuština bio vrlo susretljiv, srdačan i kooperativan. Zajedno smo već napravili neke stvari u kazalištu o kojima me pitao za mišljenje, a u nekima mi je dao da donesen odluku, koju je on poštovao i realizirao. Zaista je to bilo vrlo bezbolno. Baš “tipično” za Hrvate!
I još tipičnije za hrvatska kazališta koja pamte agonije od Mucala u Splitu do sadašnje priče u ZKM-u?
To je taj naš mentalitet, a ni Gavella nije daleko.
Prva premijera koju dočekujete kao ravnatelj autorski je projekt Bobe Jelčića?
Baš sam jučer bio kratko na probi, Bobu znam jako dugo. Radio je jedan svoj režijski ispit na ADU u Maloj sceni s Mirelom Brekalo i Perom Juričićem i iz tog doba seže naše poznanstvo. Jučer mi je rekao: ”Toliko me ganjaš, a sada smo se ipak našli”. No, jako je važno da Bobo Jelčić dođe napraviti predstavu u Kerempuh. To je važna poruka Kerempuha i potvrđivanje pozicije koja je puno šira od zabavljačkog kazališta, od te predrasude i etikete koju Kerempuh ima. Naravno, pri tome ne mislim ništa loše na temu zabave u kazalištu.
Ovom ste me rečenicom podsjetili na jednu od najčudnijih scena koje sam vidjela, kada je na jednim Danima satire publika doslovno pobjegla iz dvorane, s Buljanova “Kiklopa”. Kada su počeli glumci i Let 3, nastao je stampedo iz dvorane. Jeste li svjesni da Kerempuhova publika ima vrlo čvrsta očekivanja od “svog” kazališta?
Većina zagrebačkih kazališta ima čvrstu publiku. HNK Zagreb ima jako čvrstu publiku, a takav je slučaj i s Komedijom, Kerempuhom, Exitom... Svatko ima svoju publiku, a ja se nadam da ću to uspjeti pomaknuti, dovesti novu publiku. Ne samo zbog novog repertoara, nego i zbog suradnje kazališta.
Što planirate? Kakve suradnje?
To zagovaram već godinama i tvrdim da među kazalištima nema konkurencije. Padam u nesvijest kada netko u kazalištu izgovori “zabrana tržišne utakmice”, a glumcu daju dozvolu da gostuje u drugom kazalištu. Plaće bi trebale biti puno veće da glumci budu ekskluzivno na jednoj plaći pa da onda nema gostovanja u drugim kazalištima, u izvaninstitucionalnim projektima, u crtićima, serijama... Premalo smo mi tržište, premala zemlja da bi se to dogodilo. Sva kazališta u zemlji moraju zajedno poraditi na popularizaciji kazališta, da se što više ljudi digne ne noge i uputi u kazališta bez obzira na to u koje će kazalište. Netko će novi doći k nama, netko naš otići drugamo.
No, kako voditi satiričko kazalište u okruženju u kojem je svaki TV Dnevnik veća satira od bilo čega na sceni?
Kerempuh kao usko profilirano kazalište u nezavidnoj je situaciji jer su uvjeti zadani. Činjenica je da u suvremenoj literaturi nema puno satiričnih tekstova za kazalište. Postoje pokušaji natječaja, ali ne baš previše uspješni, a od nekih je dokazanih autora moguće naručiti satiričan tekst ili posegnuti za djelima stranih. To sam detektirao kao važan posao i sada ćemo angažirati mladu dramaturginju koja će uz našu dramaturginju Doru Delbianco “puniti ladicu” tekstovima, a radit će i na Karakaševu “Blue Moonu”, koji će režirati Boris Liješević.
Baš se veselim toj predstavi jer Karakaš je bivši večernjakovac, a cijenim i rad Borisa Liješevića.
Nedavno smo razgovarali i bilo je sjajno koliko je strasti bilo u tom razgovoru. To je dobar znak, dobro polazište, ta želja da se napravi dobra predstava, da se da sve od sebe. I ja puno očekujem od te predstave jer sjajan tekst je sjajan.
Kerempuh je do sada imao uhodan način pomlađivanja ansambla. Kamo ga vi mislite usmjeriti?
Sada je to već formiran ansambl, brojčano nema prostora za nove ljude. Imamo dvoje mladih, a Mirela Videk došla nam je na zamjenu, a i Mia Anočić Valentić ide na rodiljski pa će nam i tu trebati zamjena. Pozvao sam Marka Makovičića, on je novi član ansambla, a uskoro nam dolazi i jedan jaki, afirmiran glumac koji nam je jako važan.
