Mlada dramatičarka i dramaturginja Nikolina Rafaj dobila je prvu nagradu Marin Držić za dramu "Kamo se ide kad se odlazi". Lani je na istom natječaju koji organizira Ministarstvo kulture dobila treću nagradu i to za dramu "U pakao, lijepo molim".
Već ste dva puta dobili nagradu Marin Držić. Prvo treću, a sada prvu. Znači li to da vas žiriji vole?
Ne znam kako bih odgovorila na to, žiriji se mijenjaju baš kao i tekstovi. Mislim kako svakom procesu pisanja prethodi opsežna faza "upijanja", "probavljanja", i općenito refleksije. Zapravo mi je bilo zanimljivo raditi neku vrstu komparativne analize same sebe, odnosno ta svoja dva zadnja teksta i pokušati shvatiti što se, među ostalim, dogodilo sa mnom u proteklih godinu dana, unutar svakodnevice gdje "kriza" više nije šiljak, već stanje. Promjene kojima svjedočimo na makro, a tako i na mikroplanovima, brže su nego što ih možemo uopće percipirati, a pisanje mi otvara prostor za promatranje tih događajnosti iz nekih drugih perspektiva, kao što podržava i postavljanje pitanja, a nešto manje inzistiranje na stavljanju konačnih točaka.
Ti tekstovi su dakle povezani na neki način?
Mislim da postoji neka vrsta labavog zajedničkog nazivnika, o čemu evo sada prvi put razmišljam na glas – a to je pitanje odlaska, uopće mogućnosti odlaženja i potrebe za odlaženjem, odnosno za nekim fizičkim izmještanjem. I kako se nosimo sa svim navedenim. U prošlogodišnjem tekstu odlazak je konačan. Svjedočimo smrti majke te koncentričnim kružnicama tog odlaska koje zahvaćaju sve oko nje, što mi je bilo najinspirativnije i u strukturi i u samom sadržaju. A u ovom tekstu bavim se nekom vrstom nemogućnosti odlaska. Kad sjednem sama sa sobom, uvijek se vratim na tu misao da gdje god odemo, uvijek nosimo istu glavu na ramenima. Kamo god otišli i od čega god bježimo, to uvijek ide s nama kao prtljaga.
Prvi nagrađeni tekst čitan je u ZeKaeMu. A kako nagradom Držić država želi potaknuti postavljanje nagrađene drame na scenu, koje biste vi kazalište izabrali za prvonagrađeni tekst da možete birati?
Možda ponovno neću najkonkretnije odgovoriti na pitanje, ali ono što bi meni bilo izazovno je suočiti taj tekst s različitim kontekstima. Ono što je proizašlo iz prošlogodišnjeg čitanja u sklopu programa Budućnost je ovdje u ZeKaeM-u je meni bio najvažniji dio procesa – ulazak u konkretan dijalog s glumcima i širim privremenim autorskim timom, budući da je to bilo koncertno čitanje. Ta dijaloška suradnja, moment su-mišljenja i su-kreacije meni je integralni dio svakog procesa. Zato bih možda malo eksperimentalno voljela vidjeti kako taj tekst diše u različitim kazališnim kontekstima. To bi meni kao dramaturginji i dramatičarki bilo jako izazovno, a sigurno i korisno, ako ništa na razini eksperimenta.
Jesu ti tekstovi baš pisani za natječaj ili se imali neke druge ideje s njima?
Natječaj je tu kao neki deadline, odnosno okvir koji mi nekako sabire misli i vrijeme, budući da u procesu pisanja i općenito u procesu rada u kazalištu najveći naglasak stavljam na proces i na istraživanje. Uz završeni preddiplomski studij antropologije i etnologije na Filozofskom fakultetu, istraživanje je utisnuto u mene kao najvažnija domena rada u kojoj bi se mogla zadržati beskonačno. Poznavajući sad već barem donekle samu sebe, važno mi je imati neki datum koji mi opstoji kao okvir istraživanja, jer mi se dosta teško odvojiti od istraživačkog dijela procesa.
U kojem trenutku vi shvatite da je neki vaš dramski tekst završen?
Mislim da niti jedan tekst ne osjećam završenim dok se ne dogodi neka vrsta uprizorenja. Tad bih tek mogla govoriti o nekoj konačnosti i završenosti teksta, jer mi se sa svakim novim čitanjem i vraćanjem tekstovima otvaraju neke potpuno druge perspektive te onda počinje interveniranje u replike, a ponekad i u cijele dramske situacije, pa i strukturu. Nakon ulaska u dijalošku razmjenu s izvođačima i članovima autorskog tima, i naravno postavljanje u kontekst s publikom koja opet daje svoje novo viđenje, vodi do toga da tekst smatram gotovim za tu fazu. Ako pak on opet doživi neku drugu vrstu uprizorenja, opet dobiva neki drugi život. Ta nestalnost i brojne mogućnosti reinterpretacija unutar kazališne zajednice možda je i ono što mi je najuzbudljivije u radu.
Drago mi je da ste spomenuli publiku. Koliko mi imamo publike za suvremeni domaći dramski tekst?
Kazalište kao i dramski tekstovi su oduvijek su bili veoma živi organizmi, koji uspješno odolijevaju i informativnom prenapučenju kojem svjedočimo na svakodnevnoj razini. Osjećam kako se u perceptivnom aparatusu publike, u koju naravno ubrajam i sebe, dogodio neki pomak uslijed nužde za drugačijim probavljanjem događajnosti. Ali mislim kako suvremeno dramsko pismo nikako ne bježi od toga, već to shvaća kao vrstu kreativnog izazova. Mislim da će publika uvijek prepoznavati kako neuralgične točke društva preko polupropusnih membrana ulaze u kazalište. I da će se zato publika uvijek iznova vraćati u dijalošku poziciju s kazalištem, poziciju koja nam je kako danas, tako i uvijek najpotrebnija.
Svoju budućnost vidite više u pravcu dramaturginje ili dramatičarke?
Meni su te dvije pozicije neodvojive. Bilo mi je zanimljivo vratiti se ovom tekstu, na koji sam na neko vrijeme i zaboravila, te čitati vlastiti tekst iz pozicije dramaturginje. Smatram kako se te dvije pozicije međusobno hrane i nadopunjuju, a tako i rastu zajedno. Suočavanje s različitim kontekstima rada, različitim publikama kao i tematskim preokupacijama uz dobru dozu autorefleksije smatram ključnim za napredovanje u vlastitom radu.
Bili ste među autorima nove predstave "Vježbanje života" u riječkom HNK. Kakvo vam je to bilo iskustvo?
Suradnja se dogodila na poziv Marina Blaževića. On je s velikim povjerenjem uključio mene i moje kolegice s godine Maju Ležaić i Luciju Klarić, te smo zajednički ušli u veoma opsežan proces istraživačkog rada kao i konceptualizacije predstave. Bili smo svjesni kako ulazimo u polje kultnog romana i kultne predstave koja je obilježila cijelo jedno razdoblje. Veoma je inspirativno bilo biti dio procesa u koji su svi ušli potpuno otvoreno, ali s punom sviješću koliki je posao pred nama.
Kakva je sudbina te predstave danas, nakon smrti Mire Furlan?
Ne znam mogu li uopće zamisliti predstavu bez Mire Furlan, tu vijest čini mi se i dalje procesuiramo. Ona je svojom beskrajnom energijom, otvorenošću, kao i svim razgovorima u kazalištu kao i izvan njega, ostavila neizbrisiv pečat na samu predstavu kao i na sve uključene u rad.
Jeste li već dobili ponudu za postavljanje prvonagrađenog teksta? I novčani iznos za tu nagradu je respektabilan, a vi ste prvim mjestom nadmašili i neka jaka hrvatska autorska imena?
Informacija je odzvonila, ali što će dalje biti s tekstom, još je rano govoriti. Kao prvi korak nestrpljivo iščekujem scensko čitanje koje će se dogoditi na samoj dodjeli u Splitu. Govorim iz pozicije slobodnjaka, tako da je nagrada veoma važna u financijskom smislu, ali naravno i zbog posljedičnog davanja vidljivosti. Na popisu nagrađenih tekstova nalazi se pregršt ljudi koji su mi bili uzori, i mentori, u svakom smislu te riječi, tako da mi time nagrada postaje još važnija. Te jedva čekam pročitati sve tekstove, kao i čuti komentare i kritike na vlastiti.
