Kamenčić, špekulica

Čitajući ovaj tekst poželio sam da mi nikad u ruke ne dođe neka od šesnaest knjiga koje je napisao haiku sensei Funda. Žao mi je samo male Petre koja je ni kriva ni dužna završila tu gdje ju je smjestioo književno svestrani autor. Dva puta sam pročitao tekst i još mi nije jasno tko je pok. Miki (Manojlović sigurno nije), što je to Kitro, zašto je važan podatak da se na lift čekalo pune dvije minute i tako dalje i tako dalje... Bitno da je emisija (ili film?) o majmunima izazvala oduševljenje.

Da li se ovo netko šali s nama?! Literarnom radu osmoškolca sigurno nije mjesto na ovom natječaju! I ja poslah tekst, sad se upravo bojim da ga objave, nije lijepo biti u ovom društvu...

Znao sam naići na umjetnička djela (knjiga, film, radio drama..) koja su bila dosadna i naporna, ali na kraju dolazi do ključnog preokreta, "čarolije", koji onome svemu, što je bilo ranije daje smisao i odjedanput ti nije žao vremena kojee si na to utrošio. Ova priča nije primjer toga. Malo nategnuto, ali nakon što smo ovdje vidjeli neuspjehe hrvatskog SF-a i žanra katastrofe, sada smo stigli i do posrnuća hrvatskog horror-a. Imamo groblje, zlu baku, malo dijete, vještice, nedovršeni križ (vrlo znakovito), kad ono opet banana. Možda da u idućem nastavku baka zajaše metlu, a Miki kao zombi izađe iz grba i tsl., pa bude nešto iz toga. No, bilo pa prošlo, sada nade polažem u hrvatsku inačicu westerna.

Osjećam bolove u trbuhu, mučninu, povraćanje itd, a tek pročitao pola teksta. O Bože, bolje da sam pojeo zelenu pupavku i skratio si muke.