Svečanom izvedbom u Vidri „Stilske vježbe“ obilježile su 42 godine postojanja, a Lela Margitić svojih 40 godina glumljenja u toj kultnoj predstavi. Predstava je to koja je ušla i u Guinessovu knjigu rekorda kao predstava koja se s istim glumcima najduže izvodi.
Zastrašujuće i laskavo
- Imponira mi da smo, iz te naše male zemljice, ušli u Guinessovu knjigu rekorda. I to iz područja kazališta, koje je kod nas uvijek na margini društva. Imamo znanstvenike, sportaše, sjajne uspjehe, prva mjesta, a u Guinessa smo ušli s kazalištem. Laskavo, jako laskavo. S druge strane ne mogu racionalizirati sve te silne godine. Nemam dojam da su prošle. I to njih čak 40! – govori Lela.
Zadovoljna je prijmom publike, iako priznaje da „Stilske vježbe“ nisu uvijek bile tako prihvaćane. Četrdeset je godina, govori, jedan cijeli život. Bilo je razdoblja kad je u ITD-u išlo slabije, dolazila je školska publika, među njima se našlo i nepristojne djece koja nisu došla gledati predstavu nego se zabavljati. To su, prisjeća se, bile propale predstave.
- Tri puta mi se u ovih 40 godina dogodilo da mi je stao mozak na jednom monologu, a kad se to dogodi - ne možete se izvući. Bilo mi je grozno, znojila sam se, hvatala me nesvjestica, jer znala sam da dalje ne mogu. Stala sam i izbezumila se, a publika me nagradila golemim pljeskom. To je bilo predivno jer su nagradili moju slabost, paniku. Tada sam shvatila da neće svijet propasti ako zabrljamo. Publika voli kad vidi da smo i mi obični ljudi - govori.
„Stilske vježbe“ ne može zamisliti bez Pere Kvrgića. Čak ni jednu predstavu. To je, ističe, njegova predstava. Lela se posljednjih desetak godina dobro uklopila pa bi se tek sada usudila reći da je to i njena predstava.
- Pero je tako velik glumac da taj isti tekst može 42 godine govoriti uvijek ispočetka s novom energijom i svježinom. Ja nisam duhovita i ne bih se usudila nešto mijenjati. Ali zato on jest. Znao me tako obradovati i nasmijati, ponekad čak od smijeha nisam mogla nastaviti dalje. U jednom dijelu, naime, pjevamo, a Pero nema sluha. Slušam ga već 40 godina i meni nije smiješno, ali publici jest. Pero je bio toliko smiješan u tom svom pjevanju da je bilo predstava u kojima nisam mogla nastaviti dalje. Iako predstava ne dopušta šale, težak je i ozbiljan posao, tada sam se počela smijati zajedno s publikom – prisjeća se.
U tekstu se, tijekom 42 godine, ništa nije promijenilo. Tek cijena tramvajske karte i imena eksperata bitnih za grad. Sada govore da je grad bandićevski.
Zaljubljena u klasiku
- Zato je predstava opstala. Čim krenu ubacivanja, odmah se brlja. To ne može trajati tako dugo. Upadice predstavu unište - govori. Iako radije odlazi na koncerte klasične glazbe nego u kazalište, raduje ju da se stanje u teatru popravlja. Gledajući „Alabamu“, novu Gavellinu predstavu, bila je na rubu suza.
